Ključan problem dužničke krize u Europskoj uniji kriza je političkog odlučivanja, nedostatak vjerodostojnih političara, koji mogu uvjeriti svoje građane da imaju jasan plan oporavka ekonomije, te mogu zadobiti povjerenje inozemnih tržišta kapitala. Svaki puta kada neka Vlada EU najavi nove mjere štednje, reakcije tržišta kapitala su negativne, s jedne strane, a s druge strane, izazivaju se socijalni nemiri, što dodatno narušava kreditni rejting takve ekonomije.
Ali ovog puta, ne zbog nepovoljnih makroekonomskih indikatora, već zbog političke nestabilnosti. Na razini Europske unije i monetarne unije, nedostaju zajedničke mjere ekonomski najjačih članica. Posebice nema koordinacije između Njemačke i Francuske, a otežavajuće okolnosti predstavljaju ekonomski problemi Italije i zaseban stav Velike Britanije. Ovdje moramo reći da problem nije Grčka, jer je njezin udjel u ekonomijama eurozone malen. Problem su njemačke, talijanske i francuske banke koje su izložene rizicima. U korijenu krize je neodgovorno ponašanje pohlepnih bankara, moralni hazard i bonus – kultura.
Zanimljivo je da je scenarij nastanka velike bankarske krize u EU još u kolovozu 2007. godine, dakle, prije pune četiri godine, predvidio francuski ekonomist Nicolas Veron, iz briselskog Bruegel Instituta. Veron je tada upozorio na nedostatak kontrole poslovanja tzv. cross-border banaka, koje imaju sjedište u EU, a razgranate poslove u svim drugim zemljama. Uočio je da Europska centralna banka ne obavlja superviziju banaka, te da bi moralni hazard takvih banaka (kojih ima oko 40 u EU), moglo ugroziti stabilnost EU i njezine monetarne unije. Ali, financijska industrija bila je toliko jaka, da je blokirala strožu regulaciju svojeg poslovanja, tako da se taj problem tek sada pokušava riješiti na razini EU. Koliko je europska dužnička kriza složen problem slikovito je prikazao The New York Times.
Koristeći podatke bazelske Banke za međunarodna poravnanja (BIS) grafički je prikazao mrežu dugova u koju se zaplela eurozona. Banke i vladine institucije pet najugroženijih zemalja (Grčka, Irska, Portugal, Španjolska i Italija) duguju jedne drugima milijarde eura koje je NYT konvertirao u američke dolare. Osim što su dužne jedna drugoj, sve one duguju daleko veće iznose francuskim, britanskim i njemačkim bankama. O razmjerima dužničke krize govori podatak da primjerice Italija duguje Francuskoj iznos koji premašuje 20 posto godišnjeg Francuskog BDP-a. EU i G-20 intenzivno rade na iznalaženju rješenja dužničke krize, ali ne može se očekivati brzi izlazak iz krize. Europa traži financijsku pomoć NR Kine, u pravldavanju recesije. Ali. NR Kina neće ulaziti u nove financijske aranžmane u eurozoni, jer je već postala zarobljenikom tzv. “dolarske zamke”, ovisnosti o SAD i njezinim plasmanima u američkom dolaru. NR Kina će eventualno pomoći kroz ulaganja državnih investicijskih fondova u strateške projekte, mahom infrastrukturne, te će tražiti različite političke ustupke od Europske unije (oko kritike ljudskih prava, uklanjanja embarga na isporuke modernog oružja, itd.).
Dužnička kriza eurozone može se prelijevati u Hrvatsku putem dva kanala: jedan je vanjski dug, a drugi vanjska trgovina. U osnovi, kriza se već prelila u Hrvatsku. To se očituje kroz snažan porast premije rizika na vanjski dug Hrvatske (CDS indeks iznosi oko 500 postotnih poena), te mjereno indeksom tzv. “kumulativne vjerojatnosti bankrota” (Hrvatska vjerojatnost bankrota iznosi oko 30 posto, te je po tom kriteriju 7. ekonomija u Europi,. a 12. u svijetu!). Ukratko, visina kamate na vanjski dug znatno je porasla. U 2012. godini treba vratiti inozemstvu oko 17 milijardi eura! Drugi kanal prelijevanja krize nalazi se u tome što je Italija naš najveći vanjskotrgovinski partner, dok sa EU razmjenjujemo oko 60 posto našeg izvoza i uvoza. Recesija u EU i Italiji, znače manji izvoz i manje investicije u Hrvatsku. Ukratko, zbog krize eurozone ne možemo računati na inozemnu potražnju, kao komponentu rasta BDP-a u 2012. godini. Recesija u Italiji ne može se riješiti drugačije nego političkim mjerama, jer u osnovi talijanske krize nalazi se korumpirana politička elita, koja je uzrok krize. Ukratko, bez novih parlamentarnih izbora i nove Vlade, nema rješenja dužničke krize u Italiji. A, upravo tome će se suprotstavljati trenutačni premijer Italije Berlusconi, kako bi sačuvao imunitet od sudskih afera. Dakle, može se očekivati produbljivanje političke nestabilnosti i ekonomske krize u Italiji, sa negativnim posljedicama na hrvatsko gospodarstvo i banke.
Britanska i američka središnja banka neprekidno kupuju državne obveznice, te ubacuju svježi novac u svoja gospodarstva kako bi ga oživjela. Od kolovoza ove godine, slično radi i Europska središnja banka (ECB). Dok se ECB okrenula strategiji reflacije, tj. povećavanja emisije novca – kako bi popravila likvidnost, djelovala protiv deflacije i potaknula domaću potražnju, kroz investicije uz niske kamate – očekujem da će HNB u idućoj godini nastaviti deflacijsku politiku. Izgledan je daljnji rast bankovnih kamata u 2012., te još veća nelikvidnost i rast nenaplativih zajmova banaka, posebice u korporativnom sektoru (graditeljstvo, industrija, brodogradnja, poljoprivreda, itd.), te kod kredita odobrenih stanovništvu, zbog rasta nezaposlenosti i pada životnog
standarda. Već sada imamo pojavu viška likvidnosti na novčanom tržištu, a stagnaciju ili zamrzavanje kreditne aktivnosti banaka (mali rast kredita odnosi se na obnavljanje ranije odobrenih kredita). Ukratko, prognoziramo daljnje produbljavanje krize u Hrvatskoj u idućoj godini. Ali, sada postoji opasnost da se recesija pretvori u višegodišnju ekonomsku depresiju, koja bi mogla trajati od pet do deset godina. To je najveća opasnost, ako se nešto hitno ne poduzme početkom 2012. godine. Mogli bi imati recesiju sličnu Japanu, dugotrajnu krizu u obliku slova “L”, ali koja bi mogla trajati i desetak godina. Ukratko, trebat će hitno djelovati monetarnim popuštanjem, kako bi se izbjegla jedna posebna vrsta recesije tzv. “bilančna recesija” (proces razduživanja privrede i stanovništva, te serija stečajeva i dugoročnog pada potražnje; o čemu su pisali ekonomisti Richard Koo i Paul Krugman) i “zamka likvidnosti” (stanje recesije i nelikvidnosti, kada monetarna politika više nije efikasna; o čemu je pisao J. M. Keynes). Bojimo se da naši političari i centralni bankari uopće nisu svjesni ovih opasnosti. Veća je vjerojatnost pribjegavanja strategiji “interne devalvacije” (rezanja plaća, mirovina i socijalnih prava, sa ili bez MMF-a) u 2012. godini, bez društvenog konsenzusa, što može dovesti do socijalnih nemira i političke nestabilnosti.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org