Direktor Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Dominique Strauss-Kahn, u govoru održanom 1. novembra pod naslovom „Ljudski razvoj i distribucija bogatstva“ nam govori ono što su ljudi sa ovih prostora znali i radili prije 30 godina: nepravilna raspodjela bogatstva unutar država dovodi do imperfekcija na tržištu i potkopava društveno-ekonomski razvoj i sigurnost.
Od najboljih do najgorih
Na žalost ogromne većine ili na sreću vrlo rijetkih, nakon godina materijalne devastacije i više od stotinu hiljada izgubljenih ljudskih života, put ekonomskog i društvenog oporavka Bosne i Hercegovine je nastavljen po ekonomskom konceptu u kojem jednakost i puna zaposlenost nisu bili više ključni indikatori ekonomskog uspjeha.
Od najviše integrisanog područja u Evropi postali smo najviše dezintegrisano. Od najzadovoljnijih ljudi u Evropi danas se ubrajamo u najnesretniju populaciju, čije su glavne perspektive uklapanje u gnusni etnonacionalistički poredak ili emigracija. Od gotovo nepostojeće stope nezaposlenosti početkom osamdesetih godina, došli smo do stanja kada gotovo polovica stanovništva ne može naći posao. Od riješenog stambenog pitanja za sve, došli smo do toga da danas tek svaki deseti mladi čovjek može sebi riješiti stambeno pitanje.
Svima nam je jasno da sistem ne funkcioniše, ali ne znamo ko je kriv za to. Rješenje bi možda mogli ponovo potražiti u posljednjem govoru Strauss-Kahna, koji nam kaže da je finansijski sektor u epicentru krize, da banke moraju da se podrede potrebama realnog sektora i počnu davati novac primarno za otvaranje novih radnih mjesta ukoliko želimo spriječiti totalni kolaps. U slučaju BiH to bi značilo da banke trebaju da oslobode svoje kreditne potencijale i počnu kreditirati privredu i stanovništvo sa kamatnim stopama do 3 %. Da li će? Da li će omogućiti mladom čovjeku da mu rata za stan bude 280 KM umjesto 880 KM?
Prodaja države za milijardu KM
Naši bankari će nam odgovoriti da je to nemoguće, da oni imaju rizik i visoke naknade za sredstva posuđena od svojih majki banaka iz inostranstva. Istina je da sredstva posuđena od majki iz inostranstva nikad nisu završila u bh. privredi. Ta sredstva su na direktan (prekonoćna ulaganja vani) ili indirektan način (rezerve centralne banke) vraćena vani. Neto ulaganja stranih banaka u BiH privredu su malo viša od jedne milijarde KM – to je razlika kredita koje su banke podijelile(14 milijardi KM) i sredstava koji naši građani, firme, javne institucije imaju u bankama (12,7 milijardi KM). Za nešto više od milijardu KM smo prodali sopstvenu državu i dopustili da se njome gospodari izvana.
Za svoj rad strane banke nam naplaćuju naknade u vidu kamata i provizija. Naknade i kamate koje svake godine rastu i u 2009. godini su iznosile dvije milijarde maraka. Dvije milijarde maraka koje na direktan (kamate) ili indirektan način (uvoz) odu za strane zemlje. Dvije milijarde maraka iznosi 40 % svih neto plata koje su podijeljene u BiH u toku 2009 godine. Vlade u svijetu padaju kada kamata pređu iznos od 4-5 %, kod nas su ljudi prihvatili da je 10 % naša realnost i da ne može biti drugačije.
Strane banke neće spustiti kamate
Srećom, izlazak iz dužničkog ropstva i povratak suvereniteta je moguć. Za rješenje ćemo se ponovo uputiti na direktora MMF-a, institucije koja je svojim rigidnim savjetima iz prošlosti uveliko kumovala produbljivanju jaza između bogatih i siromašnih. Rješenje je u oslanjanju na svoje snage, a ne čekanje da drugi riješe naše probleme. Strane banke neće sniziti kamate na nivo ispod 3 %, koliko je potrebno našoj ekonomiji da konačno udahne zrak poslije 15 godina konstantnog mučenja.
Popravka i deklarativna borba protiv korupcije nisu dovoljne, potreban nam je potpuni redizajn razvojnih banaka, koji će sistematski onemogućiti korupciju i stvoriti uslove za otvaranje hiljada radnih mjesta. Potrebna nam je hitna dokapitalizacija razvojnih banaka i pretvaranje istih u industrijsko-komercijalne banke, omogućavanjem istim da djeluju kao komercijalne banke tj. da kreiraju novac/kredite iz depozita i divizija unutar njih na lokalne/javne banke namijenjene kreditiranju stanovništva i industrijske/javne banke namijenjene kreditiranju privatnih i javnih firmi.
Spas u javnim bankama
Lokalne/javne banke bi odobravale jeftine potrošačke i stambene kredite građanima. Najsiromašniji bi imali beskamatne kredite (umjesto dosadašnje rate od 880 KM za stan koji vrijedi 100.000KM, rata će im biti 280 KM), dok bi bogatiji članovi društva dobili priliku da imaju kredite uz kamatu od 0 do 5 %. Uslov za dobijanje beskamatnih kredita je da se iznos uštede (880 KM minus 280 KM = 600 KM) troši na kupovinu domaćih proizvoda i usluga ili taj novac investira u biznis koji je lokalnog karaktera. Višak primanja iznad rate koja je trebala biti kod strane banke mogao bi se trošiti slobodno.
Jeftini krediti bi odmah bili podijeljeni mladima za hiljade već izgrađenih stanova širom BiH, koji stoje prazni zbog nemogućnosti da se nađe kreditno sposoban kupac. Kreditno sposobnih klijenata za mjesečnu kamatu od 10 %, tj. mjesečnu ratu od 880 KM, više nema. Ratu od 280 KM bi većina mogla priuštiti.
Industrijske/javne banke kao dio razvojnih banaka bi odobravale jeftine kredite javnim i privatnim firmama, s ciljem zapošljavanja što većeg broja ljudi i razvoja zajednice.
Uslov za dobijanje jeftinih kredita, kao i u slučaju pojedinaca, jeste da odobrena sredstva moraju ostati u BiH ili generisati izvoz, a ne curiti na uvozne proizvode široke potrošnje. Uvoz neophodne tehnologije iz inostranstva bi bio također finansiran, uz rate koje bi bile gotovo duplo niže nego sada kod komercijalnih banaka. Kolaterali bi ostali kao i do sada, tako da bi se rizik povrata kredita smanjio zbog znatno nižih rata.
Industrijsko-komercijalne banke
Razvojne banke kakve postoje sada kod nas nisu rješenje, jer bez rješenja pitanja potrošnje građana i načina na koji oni troše novac koji im je ušteđen eliminacijom lihvarske kamate, novac bi iscurio vani kao i do sad i trajna radna mjesta ne bila kreirana.
Formiranjem industrijsko-komercijalne banke koja bi davala jeftine uslovne kredite omogućava se zaposlenost, kreativni poslovi, stambeni krediti, autoput, moderne bolnice i škole, sve to, bez stranog zaduživanja.
Uspostavljanjem gore spomenutog mehanizma nevjerovatna kreativna energija bi bila oslobođena i naši privrednici koje možemo nazvati čarobnjacima jer uspijevaju opstati u sadašnjim nemogućim uslovima, bili bi u prilici kreirati nova radna mjesta, povećati plate i uslove rada svim radnicima.
Njima bi se pridružila armija novih preduzetnika sa kreativnim idejama koje nisu mogle biti ostvarene u sistemu centralnog planiranja naše ekonomije, koju sprovode finansijsko-bankarski moguli.
Tekst preuzet sa www.radiosarajevo.ba