Priču o uspješnim ljudima sve je teže čuti u medijima. A
onih koji su krenuli od nule i uspjeli napraviti dobru poslovnu priču u BiH ima
puno i zasigurno zavrijeđuju da se za
njih čuje.
Ovaj put vam predstavljamo jednu od najuspješnijih priča na
području Teslića, a i šire.
Riječ je kompaniji Škrebić, koja je prije 19 godina počela sa radom u zakupljenom prostoru, sa samo 15 zaposlenih radnika. Danas
ova firma u sopstvenim modernim pogonima zapošljava 470 radnika i nalazi se u
samom vrhu obućarske industrije u regionu. Ovdje se proizvode poznate robne
marke njemački Gabor i Lowa, kao i francuski Mephisto, a kompletna proizvodnja namijenjena je za izvoz.
O tome kako je firma nastala, o izazovima sa kojima se susretala i sa
kojima se i danas susreće razgovarali smo sa vlasnikom firme Dragutinom
Škrebićem.
Pokrenuli ste firmu
prije punih 19 godina. Možete li se vratiti u taj period i reći nam nešto više
o Vašim počecima?
Prije nego što sam odlučio krenuti u poduzetničke vode, imao
sam dosta iskustva i znanja vezanog za obućarsku industriju, ali i poznanstva
koja su jako bitna za ovaj posao. Prije rata, radio sam u državnoj firmi koja
se bavila proizvodnjom obuće, pa su mi poslovni partneri, koje sam tada stekao,
puno značili u poslu koji sam pokrenuo privatno. Firma je svoj put počela u
iznajmljenom prostoru 1997. godine sa 15 zaposlenih. Godinu dana smo radili
vlastiti program za domaće tržište, prodavali robu i snalazili se na razne
načine, ali u nedostatku finansijskih sredstava, ubrzo smo nažalost morali preći
na lon poslove (lohn poslovi) odnosno poslove oplemenjivanja, dorade i proizvodnje
finalnih proizvoda za inostrano tržište. Imali smo ipak i sreće jer smo se
vezali za njemačko, a kasnije i francusko tržište, tako da slobodno mogu reći da
poslujemo dosta uspješno.
Kolika je Vaša dnevna
proizvodnja i za koje ino frime radite?
U proizvodnim pogonima dnevno se proizvede od 1000 do 2000
pari gornjih dijelova obuće. Dok je kapacitet Montaže 500 pari kompletne obuće.
Radimo za poznate njemačke robne marke Gabor i Lowa gornje
dijelove obuće, nakon toga se obuća, oko 10 posto, doradi u Njemačkoj, nosi porijeklo EU, made in Germany, i dio te
robe opet dolazi na naše tržište kao
roba visokog kvaliteta, što i jeste, ali po mnogo većoj cijeni nego što mi za
nju dobijamo.
Naša firma ima i finalni proizvod, a to je obuća za francusku
robnu marku Mephisto.
Da li u budućnosti
ima naznaka da bi mogli raditi na nekom svom proizvodu?
Za to država treba stvoriti uslove. Pijaca Arizona se na sreću bliži svom kraju, ali
svaki grad ima svoju arizonu, pijacu gdje roba ulazi bez porijekla, bez deklaracije,
provjere kvaliteta, tako da ta nelojalna konkurencija guši domaću proizvodnju i
mi u takvim uslovima na domaćem tržištu ne možemo biti konkurentni. Znači,
jednostavno nam se ne isplati raditi za domaće tržište u ovakvim uslovima
Šta država treba i
mora uraditi kako bi se Vi, ali i druge firme koje rade lohn poslove
opredijelili da radite vlastiti program
za domaće tržište?
Mi prije svega trebamo doći do političke stabilnosti u
regionu, odnosno u državi BiH. To je
prvi uslov za nesmetano i kvalitetno ekonomsko poslovanje. Kod nas je to na
najnižem nivou i nikada nije bilo gore.
Upravo zbog neadekvatne političke situacije, firme koje ovdje
dolaze ucjenjuju nas sa neadekvatnim i niskim cijenama. Zašto bi mi u obućarskoj industriji imali cijenu minute od
7 do 9 centi, a u Hrvatskoj, primjera radi, 16 centi, a isti posao radimo i
kvalitet je isti. Zato što poslujemo u politički nestabilnoj BiH i automatski
je ta cijena rada koja se nama plaća od strane ino partnera znatno manja.
Drugi uslov je privredni milje, kako ga mi zovemo. Pod tim
mislim na poreze i doprinose, razne parafiskalne namete za željeznice, šume i slično, koji su neprimjereni ovim našim
uslovima. Kada se to na kraju sve zbroji, dođe jedna marka radniku, jedna
državi.
Treća i ne manje bitna stvar je poštovanje zakona. Ne
smijemo dozvoliti nelojalnu konkurenciju, povlaštene firme koje mogu raditi i
poslovati bez da plaćaju svoje obaveze, kako prema radnicima, tako prema državi.
Ovdje bih spomenuo i javne nabavke koje objavljuju pošte,
željeznice, vojska, policija. Ove institucije bi trebale podržavati domaće
proizvođače, uzimati proizvode domaćeg porijekla. Imamo u državi nekoliko
fabrika obuće koje mogu i trebaju raditi za ovakve klijente, a ne da se ta roba putem javnih
nabavki kupuje od trgovaca koji tu robu uvoze, čije je i porijeklo i kvalitet
upitan.
Navešću samo jedan primjer. Austrija nam daje kredit da
kupimo medicinsku opremu po povoljnim uslovima, ali je uslov da medicinsku
opremu kupimo od njihovog proizvođača. Na taj način oni direktno pomažu svoje
proizvođače. Tako to rade jake, stabilne i savremene države. Zašto je našima
problem da recimo Srpske šume kupe zaštitnu obuću od nekog našeg domaćeg
proizvođača, a ne da kupe od tamo nekog dilera koji je tu robu uvezao iz Kine, Indije ili neke druge zemlje.
Možete li povući
paralelu i reći nam da li je teže pokrenuti firmu danas ili krajem 90-tih?
Nekada je bilo teško doći do kreditnih sredstava, a nakon
što i uspiješ doći do njih ta sredstva su bila jako skupa. Danas onaj ko ima
dobre programe i raspolaže znanjem lakše dolazi do povoljnih kreditnih
sredstava
Ipak, sve ostalo je lošije nego krajem 90-tih.
Izašli smo iz tog nesretnog ratnog perioda i
siromaštva, bili smo se spremni boriti za bolje sutra i vukli naprijed, a sada
nas je uhvatila neka apatija i zaista nemam riječi kojima bih opisao ovo
današnje stanje.
Uprkos svim
problemima, vi poslujete već punih 19 godina.
Šta je sve potrebno da bi firma
opstala u BiH?
Morate prije svega biti
profesionalac u poslu kojim se bavite, morate mu prići ozbiljno na duži
rok, bez kalkulisanja hajde danas da radimo bilo kako, a sutra šta bude. Kada
radite u proizvodnji, morate već danas imati isplanirano i kako ćete raditi u
budućnosti, ne smije se ulaziti u neke rizike, moramo biti ozbiljni, odgovorni,
ne smijemo nikoga prevariti i zakinuti. Sve to zajedno dovešće i do toga da
imamo i ozbiljne partnere, te do poboljšanja i statusa firme i svih zaposlenih
u kompaniji.
Znači u BiH ne
uspijevaju samo tatini sinovi ?
Nikako. Na duže staze mogu uspjeti samo oni koji raspolažu
znanjem, koji se trude i odriču mnogih stvari. Ne teče sve lako, susreće se
čovjek sa raznim problemima, ali to je život.
Ljudi često govore i da su za proizvodnju potrebna velika ulaganja, što
opet nije tačno. Proizvodnju niko nije počeo sa velikim finansijskim
sredstvima. Nije lako, ali mora se pokušati, ne smijemo čekati da nam sa neba
padne. Posebno mislim na mlade, jer više
nemamo državu koja brine o čovjeku.
Sve je na nama i ne smijemo se prepustiti apatiji, već uzeti
konce u svoje ruke.
Moramo stvarati bolji ambijent, stvarati razna udruženja i
tražiti od vlasti i na nivou države i entiteta da nam stvaraju ambijent u kome
možemo raditi i razvijati se. Ako ne budemo pokušavali i tražili neke promjene,
nemamo se čemu ni nadati.