Kod pristupa Schengenu je mnogo manje dileme, ali i tu su očevi
ujedinjene Europe morali brzo shvatiti kako u tom njihovom plemenitom
idealu ima i mračnih strana. Jer kako god je lako građanima putovati
diljem kontinenta, to je istovremeno tek raj za kriminalce svih vrsta.
Jedan satirički njemački list je svojedobno izazvao maltene diplomatski
spor ciničnim oglasom: “Posjetite Poljsku! Vaš auto je već tamo.”
Još lakše dolazi do svađe među državama u problemu koji će teško ikad
više nestati: oko migranata i ne osobito dosljedne odredbe o “pravilu
prvog ulaska u EU”. Lako se mogu očekivati još očajniji pokušaji ulaska u
Europu bez granica preko duge međe Hrvatske, a upravo vraćanje
migranata je uzrokovalo spor između Češke i Slovačke kakav se ne pamti
od mirnog razdvajanja Čehoslovačke.
Čitavo vrijeme granica među te dvije nove države praktično nije
postojala sve dok Slovačka ovog ljeta nije odbila prihvatiti migrante
koji su se provukli u Češku. Naravno da ni u Slovačku – kao ni u
Hrvatsku – migranti ne mogu “pasti s neba” i u oba slučaja su svi oni
već bili negdje na području Europske unije, ali to je spor oko kojeg se
još uvijek lome koplja.
Nostalgija za njemačkom markom
Kod uvođenja eura građanima Hrvatske slaba utjeha može biti to što je
i u Njemačkoj prije 20 godina bilo mnogo više skepse i nepovjerenja
nego nekakvog veselja zbog zajedničkog europskog novca. No dok se
njemačka ljubav prema njemačkoj marki (DM) još mogla razumjeti, kod
protivnika uvođenja eura u Hrvatskoj su sve do posljednjeg trenutka
najglasniji bili oni iz posve desnog političkog spektra kojima se
uglavnom može i zahvaliti naziv dosadašnjeg hrvatskog novca.
Ne samo ideološki, nego je takav uzor sumnjiv već i po tome što je
Pavelićeva kuna u jedva četiri godine postojanja izgubila 480% svoje
vrijednosti. A i to tek službeno, prema marki Reicha: u “mjenjačkom
tečaju” prema kanti masti ili vreći brašna je ondašnja kuna brzo postala
bezvrijedan papirić.
S druge strane, rasprave o uvođenju eura u Hrvatskoj nikako da
prestanu već i što su argumenti zagovornika podjednako tanki i
neuvjerljivi. Još prije pet godina su vlada premijera Plenkovića i
Hrvatska narodna banka objavili “strategiju” uvođenja eura i neprestance
se ponavlja kako se Hrvatska obvezala uvesti euro već pristupom u EU.
Točno – i netočno: jedino Danska i svojedobno Velika Britanija nisu
imale tu klauzulu, ali su i u EU dovoljno pragmatični da baš nigdje ne
piše kad se to treba dogoditi.
Drugi argument je kako ionako svi “u glavi” računaju u eurima, što je
teško vjerovati kad se kupuje kila jabuka. No to je onda i priznanje
vlastitog poraza i nesposobnosti da se stekne i međunarodno povjerenje u
domaći novac. Tu se onda tvrdi i kako će s eurom i krediti biti
povoljniji, što zapravo manje ima veze s vrstom novca nego s
kalkulacijom dobiti i povjerenjem banaka u (prezadužene) Hrvate.
Stroga pravila za stabilnost eura
Često se čuo i argument kako će s eurom sve biti jednostavnije za
strane investitore i turiste, ali se ne govori što građani Hrvatske
imaju od toga što je stranim tvrtkama i trgovačkim lancima tako još
jednostavnije obrati vrhnje od poslova u Hrvatskoj. A što se tiče
furešta, kad vide da je kava i u nekoj hrvatskoj rupi na razini cijene
luksuzne kavane europske metropole, tu bi još moglo biti neugodnih
iznenađenja u već ionako problematičnoj potrošnji turista.
Najraširenije objašnjenje za uvođenje eura je uglavnom bilo: euro
imaju svi, pa ćemo i mi. To je baš cool, pogotovo onda još i puknuti
Nikolu Teslu na kovanice da se naljute komšije.
Možda jedini argument koji ne spada u dječji vrtić jest kako je
Hrvatska previše malena i na vjetrometini kojekakvih utjecaja da bi si
mogla priuštiti novčanu samostalnost. Članice Unije (i zone Schengena)
Poljska ili Mađarska su bitno veće i samodostatnije tako da si one,
barem još neko vrijeme, mogu priuštiti luksuz svojih zlota i forinti.
Ali “malima” i gospodarski slabima nije lako, možda je čak i još teže
u strogim okvirima stabilnosti eura. Doduše, već u doba korone – a
pogotovo sad dok divljaju cijene energenata – čini se da su gotovo
svugdje odletjele kroz prozor baš sve granice novčane discipline – 2%
inflacije, 3% novog zaduženja i državni dug najviše 60% BDP-a. No kako
će nas rado podsjetiti stanovnici Grčke, Španjolske ili Portugala, kod
“malih” će mnogo prije pokucati čuvari eura i “savjetovati” koje
troškove treba rezati: školstvo, zdravstvo, mirovine, tu su i
branitelji, a država plaća i Crkvu…
Hrvatska razvojna strategija
Još manje je utješno što je u jednoj Njemačkoj odavno nestalo
nepovjerenje u euro. Tek se u zoni eura pokazalo elementarno pravilo
svojevrsne gravitacije. “Veliki” i “mali” nisu određeni tek površinom,
brojem stanovnika, čak niti prirodnim resursima – kojih i Njemačka
praktično jedva ima. Ono što jest odlučujuće su tehnologija,
produktivnost i kapital – tu i mi poznajemo uzrečicu “para se na paru
lijepi”. Uspješna Njemačka privlači i znanstvenike i stručnjake, time
još povećava produktivnost, baš kao što i njezin kapital donosi dobit
ulaganjima u Europi.
Odgovor Hrvatske na te izazove bi valjda trebalo naći u “Nacionalnoj
razvojnoj strategiji” koju su premijer Plenković i ministrica
regionalnog razvoja i europskih fondova Nataša Tramišak predstavili
prije dvije godine.
Još će vjerojatno dugo biti rasprava o euru u Hrvatskoj – ako ne u
vladi i medijima, onda svakako kod kuće i među prijateljima. Ali i
vatrene pristaše i ogorčeni protivnici će se lako složiti u jednom: euro
sam po sebi neće riješiti niti jedan problem koji muči Hrvatsku.
Odnosno hoće jedan i nipošto malen: solventnost novca koji će građani
Hrvatske imati u svom džepu, ali to je problem za koji se Zagreb
zaklinje da uopće nikad nije niti postojao.
Neučinkovita državna uprava nesposobna za brza i pragmatična
rješenja, gigantska mreža lokalne samouprave gdje glavnu riječ ionako
vode lokalni moćnici iznad svake sile i zakona… Popis stvarnih problema
je veoma dug.
Jedino se može raspravljati, hoće li s eurom doći i novi. Ali po
starom običaju će se i oni rješavati “u hodu” i “po sluhu”. Građani
Hrvatske su već više puta dokazali da su sposobni progutati gotovo sve, a
i Bruxelles ima dovoljno drugih problema. Sad valja vježbati šarmirati i
Europsku središnju banku u Frankfurtu.