Krajina
klas d.o.o. Banja Luka počela je sa
radom davne 1994 godine. Za 22 godine rada,
postigli su mnogo, postali prepoznatljiv brend koji danas zapošljava 470 radnika, svoje proizvode izvoze u Hrvatsku i Sloveniju, a
samo ove godine investirali su oko 8 miliona maraka u nove pekarske i
poslastičarske pogone.
O tome kako je sve počelo, sa kojim se
sve preprekama i izazovima susretao u svom poslu otkrio je u razgovoru za Buku
Saša Trivić, direktor preduzeća Krajina
klas d.o.o. Banja Luka
Kako je sve počelo i koliko je napora trebalo da ostvarite to
što imate danas?
U pekarski posao ušao sam sasvim slučajno,
spletnom okolnosti i bez ikakvog prethodnog znanja. Počeli smo kao jedna mala
zanatska radnja, sa par radnika. I sve ove godine smo se bavili uglavnom
učenjem i razvojem novih tehnologija i proizvoda. Mogu reći da smo mi i dokaz
da se može i bez adekvatnog znanja i bez bilo kakvih posebnih finansijskih
sredstava napraviti firma.
Ipak nije sve bilo tako lako?
Nema lakog puta u biznisu. Možemo ga
podjeliti u dvije etape. Jedna etapa je da se baviš nekim poslom kako bi mogao
od nečega da živiš, odnosno da preživiš i traje sve do do trenutka kada
zaključiš da bi trebalo da se uradi i nešto više. Tada počinje ta druga etapa i
taj dio je puno teži jer od zanatske radnje trebate napraviti preduzeće. Tada se
morate baviti ne samo osnovnim poslom nego i organizacijom, ljudskim resursima,
tehnologijom i tome slično. Taj dio puta je vrlo težak i zahtjevan.
Obzirom da ste danas uspješan privrednik, možete li nam reći
šta je po vama najvažnije kako bi se to postiglo?
Kao i za sve u životu prije svega
morate biti uporni, vrijedni i spremni na odricanja. Takođe trebate htjeti i da
učite, morate ići u inostranstvo i skupljati znanja, morate se povezivati sa
svjetom, morate izdržati sve napade naše čuvene administracije, sve prepreke
koje vam takva ista postavlja, zato što smo mi iz socijalizma prepisali, bar
naša administracija je prepisala, da su svi privatnici lopovi i da treba
spriječiti da njihov broj raste. I sama poruka društva prema privrednicima je
vrlo negativna tako da je kod nas pomalo i sramota biti privrednik, jer smo svi
na neki način žigosani kao neki izrabljivači i sve ono najnegativnije. Međutim
jedino privrednici u stvaranju novih vrijednosti mogu obezbjediti dalji
boljitak društva.
Da li se to mišljenje društva vremenom ipak mijenja?
Ja sam potrošio četiri-pet godina da
bi ga bar malo promijenio ovo mišljenje, međutim bitka je teška jer politika
ima negativan uticaj i politici odgovara da sve svoje greške svali na leđa
poslodavaca. Mi znamo da ima loših poslodavaca i njima se treba baviti država, a
ne da se stvara mišljenje kako su poslodavci nešto najgore što se ovom društvu
desilo.
I uprkos svemu u BiH se ipak
može uspjeti….
Da može se uspjeti, ovdje čak i lakše
nego vani. Ovdje ipak još uvijek nemate tako veliku konkurenciju. Međutim ta klima društva o kojoj sam govorio
je vrlo negativna u tom smislu da postoji percepcija da je sve nemoguće, a ja
tvrdim da je sve moguće i sve češće vidim kolege privrednike koji uspjevaju i
na svjetskom tržištu u pono većoj konkurenciji napraviti velike poslove.
Koje probleme sa kojima se suočavate u svom radu, pored klime u
društvu, bi još istakli?
Prvi i najveći problem je svakako
klima u društvu. Potom politička klima. Iz mog iskustva, ali i iz razgovora sa
kolegama, često mogu čuti kako upravo zbog političke klime mnogi nisu spremni
da ulažu dodatna finansijska sredstva iako imaju i progreme i sposobni su da
naprave dobar posao. Jednostavno kažu „ja se ovdje ne osjećam prijatno, daj da
čuvam pare sa strane“ . Ima i sve više situacija gdje kolege hoće da prebace
biznis u druge države.
A administracija?
Da problem je i administracija.
Problem nije registrovati firmu, ali sve ovo ostalo, od raznih inspekcijskih
kontrola, stalnih promjena zakona, dolazimo u situaciju da svaki inspektor
tumači zakon na svoj način jer ni on sam nije u stanju ispratiti tolike zakonske
izmjene.
Znači imate jednu apsolutnu pravnu
nesigurnost, s jedne strane, a s druge strane
i oni koji se počinju baviti biznisom nemaju previše znanja, a upravo je
znanje najveći problem i našeg društva i privrede jer smo mi kroz loše
privatizacije uništili ogromne količine znanja kojima je prošlo društvo
raspolagalo, tako da smo danas na početku i sve učimo iz početka. Ja kada sam
se počeo baviti pekarstvom nisam bio u mogućnosti da nađem ni jednog tehnologa,
nego sam zajedno sa studentima tehnolozima mora da učim i stičem znanje. Tako da
smo i mi potrošili oko 10 godina dok smo prikupili određenu količinu znanja i
tako vam je u sve i jednoj branši. A oni pravi koji najviše vrijede su
vjerovatno već pred penzijom ili u penziji tako da je vrlo upitno ko će mlade
generacije uopšte naučiti da nešto rade.
Spomenuli ste i taj politički ambijent koji ne ide na ruku
privrednicima, ali koliko se inače politika kao takva mješa privrednicima u
njihov posao?
Zavisi o kojoj branši je riječ. U
mojoj takvih problema nema. Međutim postoje branše koje su vezane za tendere i poslove
sa državom gdje se politika jako puno mješa, odnosno oni koji pošteno i bez političkih
veza rade, vrlo teško preživljavaju na tržištu.
Obzirom da poslujete već 22
godine možete li povući neku paralelu i reći nam kako je bilo poslovati prije
recimo pet deset godina a kako je danas? Koje su glavne razlike?
U ona vremena je bilo manje države,
mogli smo malo više progledati kroz prste. Danas kada je država uglavnom stegla,
od poreza i inspekcija, vrlo je teško. Danas je i jača konkurencija, tako da
morate puno više i bolje raditi da bi
preživjeli na tržištu, nego prije recimo 10 ili 15 godina.
Da li pripremate nove projekte i, ako nije tajna, o čemu je
riječ?
Ove godine smo investirali oko 8
miliona maraka u nove pekarske i poslastičarske pogone. Do kraja godine bi iste
trebale biti namontirane i omogućiti nam povećanje izvoza u Hrvatsku i Sloveniju
gdje već 10 godina izvozimo kolače. U narednih mjesec-dva, dok budu gotove
analize i ostale tehnikalije , u ove dvije zemlje, počinjemo da izvozimo i
hljeb.
Razgovarala: Tatjana Čalić