Univerzitetski profesor iz Čačka Saša
Obradović ovih dana je, zbog telefonskog uznemiravanja, prijavio policiji banku
iz koje su ga svakodnevno zvali, jer je 40 dana kasnio sa otplatom rate za
stambeni kredit.
Kako je prenijela beogradska štampa,
Obradović je dva puta banci poslao pismeno obavještenje u kojem traži da
telefonsko uznemiravanje prestane, pozivajući se na srpske zakone, ali su se iz
banke oglušili o njegove zahtjeve. Problem je bio u tome, a što ovaj Beograđanin nije
znao, što je banka unajmila NN lica, svojevrsne utjerivače dugova, iako u
ugovoru o kreditu koji je potpisao sa bankom stoji da ista „neće
protivzakonito preuzeti ulogu ‘utjerivača duga’, primjenjujući nasrtljivu i
agresivnu poslovnu politiku telefonskog uznemiravanja, prijetnji i pokušaja
utjerivanja duga, u cilju naplate mjesečnog anuiteta, već će putem pisane
korespondencije primijeniti instrumente naplate svojih potraživanja“.
Telefonsko uznemiravanje klijenata redovna pojava i u BiH
Uznemiravanje koje je doživio ovaj
Beograđanin doživljava i sve veći broj građana u BiH. Naime, osiromašeni građani
sve teže podmiruju kreditne obaveze, a banke nakon kašnjenja uplata rate od samo
jednog dana uporno zovu klijente u bilo koje doba dana i večeri, šalju SMS
poruke i pismene opomene tražeći novac.
Kako je u izjavi za Buku rekao Joco
Cvjetić, predsjednik Udruženja žiranata BiH, stiče se dojam da je redovna
aktivnost banaka postala i telefonsko uznemiravanje klijenata. ” Često nam
se imaoci kredita, ali i žiranti žale da ih iz banaka zovu gotovo svakodnevno,
čak i u večernjim satima ukoliko se makar i dan kasni sa otplatom rate kredita.
Ova agresivna poslovna praksa, odnosno uznemiravanje, kažnjivo je po zakonu, te
je važno da građani to znaju. Savjetujemo ih da od osoba koje ih zovu traže ime
i prezime i objasne da će obavijestiti policiju ukoliko se telefonsko ili bilo
kakvo drugo uznemiravanje nastavi”, kaže za Buku Cvjetić.
Komentarišući slučaj Beograđanina čiji
je kredit bio prodat svojevrsnim utjerivačima dugova, Cvjetić je rekao da u BiH
nije dozvoljeno otkupljivanje kredita građana od strane specijalizovanih
agencija za naplatu, ali da se to u praksi dešava.
“Građani nam se također
obraćaju za pomoć jer ih zovu iz njima nepoznatih agencija i traže novac jer su,
kako tvrde, otkupili njihova potraživanja. Ni u jednom ugovoru, koji sam imao
priliku vidjeti, ta mogućnost trgovine kreditima građana nije navedena, to se po zakonu ne smije, ali se u praksi dešava.
Koliko sam upoznat, banke obično prodaju
dugovanja građana koja nisu
izmirena, a za koja već postoje i odgovarajuće sudske odluke. Za građane je jedino
rješenje da ovakve slučajeve prijave policiji”, priča nam Cvjetić.
Zakonska regulativa ne postoji, ali dugovi se „utjeruju“
Na nivou države, ali ni na nivou
entiteta, ne postoji statistika o broju slučajeva korisnika bankarskih usluga
koji su zbog kašnjenja u izmirivanju obaveza
bili „uznemiravani“ od strane banaka. Kako nam je rekao Mijo Mišić,
sekretar Udruženja banaka BiH, iako ne postoji statistika, ovakvih slučajeva u praksi zaigurno ima
i treba ih zakonom sankcionisati. Što se
tiče prodaje nenaplativih kredita, kaže da banke koje od klijenta ne mogu
naplatiti potraživanja na ime mjesečnih rata za kredite, često svoj dug prodaju
agencijama specijalizovanim za njihov otkup i naplatu. U tom slučaju, neredovne
platiše ne zovu bankari već operateri
tih firmi. Za sada se, kaže Mišić, u BiH prodaju samo nenaplativa potraživanja
pravnih lica, ali ne i građana, iako je to praksa u gotovo svim evropskim zemljama.
U Hrvatskoj je primjera radi već
nekoliko godina dozvoljena i kupovina kredita koje duguju fizička lica. Za
prethodne četiri godine prodano je milijardu i 300 miliona eura građanskih
kredita. Najveći dio se odnosio na hipotekarne kredite, tako da su mnogi Hrvati završili na ulici.
Velika je vjerovatnoća da će i u BiH
uskoro biti zakonom dozvoljena prodaja kredita građana, obzirom da je jedan od
uslova MMF-a, koji je nedavno potpisala Srbija, a na koji će vjerojatno ubrzo
morati pristati i naša zemlja, da se
zakonski dozvoli prodaja nenaplativih kredita firmi i građana agencijama
specijalizovanim za njihov otkup i naplatu.
Da li je moguć zakonit tretman građana u odnosu na “utjerivače
dugova”?
U Udruženjima za zaštitu potrošača
koje smo kontaktirali kažu da se često iz kontakata sa građanima može čuti da
banke u BiH koriste praksu učestalog zvanja telefonom i slanja pismenih
obavještenja ako su zakasnili sa uplatom rate, ali da se do sada nijedan
građanin nije zvanično žalio na bankarski mobbing ili uznemiravanje od strane
specijalizovanih agencija za naplatu potraživanja.
Razlog za neprijavljivanje vjerovatno
leži u činjenici što građani slabo poznaju svoja potrošačka prava, pa smatraju
da činovnici koji zovu iz banaka samo rade svoj posao i to na zakonit način.
„Svaka neželjena radnja ili pritisak
na potrošača i njegovu odluku smatra se agresivnom poslovnom praksom i kažnjiva
je po zakonu. Žalbe na banke nismo imali, što naravno nikako ne znači da
ovakvih „uznemiravanja“ nema “, kažu u
Udruženju za zaštitu potrošača “DON” Prijedor.
U Udruženju građana “Pokret potrošača
Republike Srpske” takođe nemaju
evidentirane slučajeve pritužbe građana na ovaj vid uznemiravanja, a ukoliko ih
i dobiju, građanima savjetuju da primjedbe i žalbe šalju na adresu ombudsmana
pri entitetskim Agencijama za bankarstvo.
Što se tiče trgovine kreditima
građana, smatraju da to nije dobro rješenje.
“Bankarsko tržište u BiH još uvek nije
na tom nivou uređenosti da bi mogao garantovati zakonit tretman građana u
odnosu na “utjerivače dugova”. Mišljenja sam da bi ovakva zakonska regulativa
samo još više povećala socijalne probleme ionako osiromašenog građanstva u
našoj zemlji”, rekao je za Buku sekretar ovog udruženja Dragovan Petrović.
Na kraju možemo zaključiti da
problemi u bankarskom sektoru nisu od jučer. Loši krediti i praksa banke da dužnicima
daju kredit na kredit, kako bi vratili postojeći, čime ih još više guraju u
finansijsku bezizlaznost, traju već godinama.
I bez zakonske regulative, banke u BiH
nenaplativa potraživanja od građana prodaju agencijama specijalizovanim za
njihov otkup i naplatui i to bez ikakvih sankcija. Donošenje zakona vjerovatno
bi samo pružilo legitimitet za ove aktivnosti, a građani bi kao i sada bili
prepušteni sami sebi.