Raspadom bivše Jugoslavije, novonastale države su, bar formalno, napustile socijalistički koncept privređivanja i organizacije svojih ekonomija, i upustile se u neistraženo ekonomsko područje. Kapitalizam je zakucao i na vrata balkanskih država, nakon više od pola vijeka ’silovanja ekonomije’ i planske privrede. Pojmovi privatizacija, tranzicija, transparentnost, vaučeri, akcije, berze, su počele da budu nezaobilazna tema u medijima. Na žalost, uz te pojmove su obično dolazili i termini štrajk, stečaj, otpuštanje, a često i pljačka.
Budući da smo do Markovićeve privatizacije (pokušaj prvi), imali većinska društvena preduzeća (a kasnije državna), otprilike krajem 80-ih godina prošlog vijeka se počelo shvatati da je ekonomija bivše zajedničke države teško bolesna: pratila je nezdrava polička sredina, direktno miješanje države u unutrašnje stvari preduzeća, nedostatak investicija, zaostajanje za zemljama u okruženju i u savremenim ekonomsko-tehničkim tokovima, pad rentabilnosti i efikasnosti poslovanja preduzeća. Shvatilo se da je neozbiljno očekivati da će strane investicije početi da pristižu, a da se pitanje vlasništva neće jasno definisati. Računica je bila jasna: zašto bi neko ulagao u posrnulo društveno/državno preduzeće, a da to preduzeće i dalje bude ‘i svačije i ničije’, te da se ne zna ni ko upravlja preduzećem (radničko upravljanje?!?), ni zašto to radi (direktiva političke vlasti-smirivanje tenzija u socijalnom sektoru), ni ko dijeli eventualnu dobit. Na kraju krajeva, ostvarivanje dobiti nije ni bio cilj socijalističkih preduzeća, već se nakon svih ovih godina ima utisak da se privređivanje tada obavljalo iz socijalnih razloga, kao npr. zapošljavanje što većeg broja radnika, obezbjeđivanje sigurnih primanja, zagarantovano radno mjesto, ostvarivanje penzije, i slično. Međutim, Markovićevu privatizaciju je dočekao rat i raspad bivše države, te je stvorena jedna konfuzna situacija gdje se očekivalo da će novonastale državice riješiti problem konverzije državne u privatnu svojinu bolje nego što je to mogla druga Jugoslavija učiniti.
BiH je u bivšoj državi bila ekonomski koncipirana kao republika sa jakom industrijom i izvozno orjentisanom privredom. Izvozili su se energenti, sirovine (rude metala i nemetala) i gotovi proizvodi (teška industrija, vojni program, elektrotehnički sklopovi), tekstilna industrija je bila razvijena, poljoprivredni sektor je uvijek kaskao, ali je takođe bio značajan kontributor ukupnog razvoja. Sa takvom strukturom privrednih kapaciteta smo dočekali i kraj rata i 1996. godinu. Preduzeća su bila devastirana ratnim dejstvima, veliki sistemi koji su radili su to činili samo radi održavanja procesa proizvodnje, gubici su se gomilali, a radnici slali na čekanje, čekajući bolja vremena. S druge strane, kriminal, korupcija i javašluk su bili zajednički sadržalac rada svih državnih preduzeća.
RS je 1998. godine usvojila Zakon o privatizaciji, a u godinama koje su slijedile, legislativa je više puta mijenjana i dopunjivana. Od tada, mnoga preduzeća su privatizovana, primjenjeni su razni vidovi privatizacije. Nastale su i nove strukture, institucije, komisije, agencije: formirane su Agencija za bankarstvo, Agencija za osiguranje, Direkcija za privatizaciju, odnosno Investiciono-razvojna banka, Komisija za hartije od vrijednosti, Agencija za mala i srednja preduzeća, Banjalučka berza, Agencija za posredničke i informatičke usluge, itd. U pitanju su državne regulatorne agencije koje treba da se bave razvojem ekonomije RS i planiranjem njenog budućeg prosperiteta, svaka u svojoj oblasti, respektivno. Doneseni su mnogi zakoni koji se tiču definisanja privrednog ambijenta. Dakle, stvoren je obiman državni administrativni aparat koji treba da se brine o jednoj stvari: tranziciji ka privatnom vlasništvu i dugoročnom prosperitetu privrede RS.
Došlo je vrijeme da sa ove vremenske distance pokušamo sumirati rezultate privatizacije i pokušati evaluirati efikasnost ovog procesa.
Plan provođenja privatizacije donesen od strane Direkcije za privatizaciju 1998. godine je predviđao odvijanje privatizacije u sedam faza:
– priprema preduzeća za privatizaciju,
– distribucija vaučera,
– raspolaganje vaučerima,
– provođenje gotovinskih prodaja,
– (djelimična) privatizacija strateških preduzeća,
– uspostavljanje i razvoj institucija tržišta kapitala,
– uspostavljanje informacionog sistema kao podrške privatizaciji.
Ukratko, u prvim fazama privatizacije je utvrđena knjigovodstvena vrijednost preduzeća koja se privatizuju, određen odnos između državnog i privatnog kapitala (iz vremena ranije Markovićeve privatizacije-samo 4,23% je bio udio privatnog kapitala odnosno internih dionica). Početna knjigovodstvena vrijednost državnog kapitala koji je predmet privatizacije je iznosila 8.277.248.370 KM, sa stanjem na dan 30.06.1998. godine. Identifikovano je oko 1.100 preduzeća koja su predmet privatizacije. Preduzeća sa državnim kapitalom do 300.000 KM bi se privatizovala komercijalnim metodama, preduzeća sa državnim kapitalom preko 300.000 KM, gdje se 55% privatizuje vaučer ponudom, a do 30% putem komercijalnih metoda. Takođe su se odredila i strateška preduzeća, u kojima bi se do 20% vlasništva privatizovalo vaučer ponudom, a ostatak posebnim programima pod patronatom Vlade RS. Na ime Fonda PIO i Restitucije je preneseno 10% i 5% državnog kapitala, respektivno.
S druge strane, vaučer ponuda je tekla od januara do maja 2000. godine. Registrovano je 1.420.498 lica ili gotovo cijela populacija RS. Ukupno je emitovano 49.202.893 vaučera, koje su građani mogli iskoristiti na sljedeće načine:
– uložiti u preduzeća sa vaučer liste,
– uložiti u privatizacione investicione fondove (PIF-ove),
– prodati, i
– pokloniti.
Sredinom 2000. godine je počelo ulaganje vaučera u PIF-ove, koje je trajalo do januara 2001. godine. Formirano je 13 PIF-ova koji su ispunili minimalni kriterij (jedan milion prikupljenih vaučera). Ulaganje vaučera u preduzeća je počelo krajem 2000. godine. Od ukupnog broja vaučera, u preduzeća je uloženo (direktno ili posredno putem PIF-ova) 83,7% vaučera, a ostatak je ostao neiskorišten. Posredstvom PIF-ova je uloženo u preduzeća 57,11% vaučera, a 26,48% su građani uložili direktno u preduzeća. Po završetku vaučer ponude su određeni vlasnički odnosi u privatizovanim preduzećima i formirani njihovi organi upravljanja. Proces je trajao tri godine.
Zakonskim aktima 1998. godine je propisano da su metode komercijalne privatizacije:
– tender sa fiksnim uslovima,
– tender sa varijabilnim uslovima,
– licitacija
– specijalna licitacija,
– direktna prodaja,
– kombinacija ovih metoda.
Kasnije je, sa razvojem tržišta kapitala, uvedena i prodaja državnog kapitala na berzi, i to direktnom prodajom i prihvatanjem ponude za preuzimanje akcionarskih društava, te neposredan odabir kupca i prodaja državnog kapitala zaposlenima. Do 2006. se državni kapital mogao kupiti gotovinom i starom deviznom štednjom, a od kraja 2006. godine samo gotovinom.
Prema zvaničnim podacima, od početka privatizacije 1998. godine pa do sredine 2009. godine je u RS privatizovano 707 preduzeća. Još 384 firme očekuju da se transformacija vlasništva izvrši. U procesu privatizacije su jedno vrijeme kupci mogli plaćati, pored novca, i starom deviznom štednjom (SDŠ), te efekti privatizacije izgledaju ovako:
Ukupno je RS inkasirala 1.333.568.489 KM u gotovini, a 181.714.882 KM u kuponima SDŠ. Ovaj novac predstavlja prihod budžeta RS i može se koristiti odlukama Vlade RS, a namjena korištenja ovih sredstava bi trebala biti finansiranje razvojnih projekata i zapošljavanja. Međutim, kad se isključi iz računice prodaja Telekoma Srpske, dobija se da je RS za privatizaciju 706 preduzeća dobila u gotovini 70.102.309 KM, odnosno prosječno su kupci platili za državni udio po preduzeću samo 99.155 KM! Dalje vidimo da je odnos gotovog novca bez Telekoma i SDŠ neproporcionalan, pa ispada da na svaku KM koju je RS inkasirala u privatizaciji, dolazi 2,58 KM SDŠ! Zakonskim okvirom je odlučeno da je SDŠ obaveza entiteta, a ne države BiH, što je veoma problematično, jer je u postupku privatizacije u RS upravo omogućeno da se preduzeća mogu otkupiti sa SDŠ! Onda se stvorilo i crno tržište SDŠ, gdje je bilo moguće kupiti SDŠ po nižoj cijeni od nominalne (ta ‘tržišna cijena’ se kretala, ako je uopšte isplaćena, oko 10%, tj. za 100.000 KM SDŠ se u gotovini isplaćivalo samo 10.000 KM), i onda u procesu privatizacije državni kapital kupovan po nominalnoj vrijednosti SDŠ! Posljedica toga je ovakav nizak priliv gotovog novca, što nije pogodovalo državi (entitetu) RS, koja se odrekla većinskog vlasništva u stotinama preduzeća za jako male novce.
Kao što smo vidjeli, početna vrijednost državnog kapitala je u RS iznosila preko osam milijardi KM, a ukupno je dobijeno samo 1,3 milijarde KM, odnosno državna imovina je prodata privatnim vlasnicima za samo 16% od knjigovodstvene vrijednosti. Upravo zbog malog priliva sredstava od privatizacije RS je konstantno imala problema sa izvršenjem budžeta (nakon prodaje Telekoma Srpske ovaj problem je nestao jer aktuelna vlast ponekad zaroni rukom u državnu kasu kad joj to zatreba, što se upravo sredinom 2009. godine događa). Imajući u vidu da je entitet RS (uslovno) riješila problem SDŠ emitovanjem obveznica, odnosno isplatama u nekoliko (polu)godišnjih rata, puno bi bolje bilo da je od početka jedino sredstvo privatizacije bio novac, gdje bi država dobila još 181 milion KM umjesto samo 70 mil KM.
Ti novci su se mogli uložiti u npr. revitalizaciju naftne industrije RS (ili u elektro sektor) i tako pokrenuti rentabilna proizvodnja, a da ta ista naftna industrija ostane u vlasništvu RS, što bi svakako imalo velikih povratnih efekata po budžet RS (ostvarena dobit bi ostajala Srpskoj i malim akcionarima, porezi bi se uredno plaćali umjesto reprogramirali u nedogled, itd). Drugi problem kod plaćanja SDŠ je što su to pravo imali samo fizička lica. Posljedica je bila da su pravna lica odmah u startu bila u nepovoljnijem položaju i za isti udio u istoj firmi su morali platiti 50% više. Takvo zakonskoj rješenje je zapravo stimulisalo izvlačenje novca iz legalnih tokova, kako bi se preko fizičkog lica mogla kupiti SDŠ na tržištu. Prednosti kupovinom SDŠ kao fizičkih lica, brzo je shvatila jedna grupa osoba koja ju je iskoristila za „reketiranje“ na licitacijama, nerealno podizanje cijene (kojoj nisu mogle konkurisati firme) i ucjene ozbiljnih kupaca. Ukoliko nisu uspjeli prije licitacije dobiti određeni iznos da odustanu od licitacija, takozvani „reketaši“ kupovali su državni kapital i kasnije ga preprodavali pravom kupcu.
S druge strane, čak se i podaci o prilivu novca od privatizacije ne mogu tačno procijeniti. Jedan od metoda privatizacije je bio i neposredan odabir kupca. Naime, ovim metodom su se privatizovali naftna industrija RS i Robna kuća Boska u Banja Luci. IRB RS prikazuje da je ovim prodajama RS dobila preko 200 miliona KM, međutim vidjeli smo iz ranijeg teksta o privatizaciji naftne industrije da je nejasno da li su te pare uplaćene, da li je podignut kredit, ili su samo novci preliveni sa i na račun Vlade, i zato ovaj iznos i nije uračunat u onih 70 miliona KM. O aktuelnoj privatizaciji Boske se najbolje zapitati, da li je najvrednije ‘parče’ zemlje u RS i hiljade kvadratnih metara poslovnog prostora u centru Banja Luke vrijedno samo tri miliona evra?
Konverzijom državnog u privatni kapital su otkriveni novi problemi.
Naime, prema zvaničnim podacima, stopa nezaposlenosti u RS se kretala od preko 40% u 1998. do 34,20% u 2008. godini. Privatizacijom državnih preduzeća se, dakle, zvanično nisu desili veliki potresi na polju broja nezaposlenih (ostao ih je veliki broj). Međutim, ovdje se mora skrenuti pažnja na problem prividne zaposlenosti. Mnogi radnici određenog broja preduzeća se samo formalno vode kao zaposleni, dok u suštini ne primaju plate, ta preduzeća su pred kolapsom i u tom broju preduzeća takva agonija se održava godinama. Zbog raznih problema (nekvalifikovanost, starost), ti radnici ne mogu naći drugo zaposlenje tako da stopu nezaposlenosti treba korigovati za ovakve slučajeve. S druge strane, određen broj građana radi poslove ‘na crno’, odnosno nisu prijavljeni statističkim službama niti PIO fondu. Procjenjuje se da se prividna zaposlenost i rad na crno potiru, tako da stvarna stopa nezaposlenosti u RS zaista iznosi preko 30% što je porazan podatak.
Od PIF-ova je očekivano puno u procesu privatizacije. Mislilo se da će oni na efikasan način izvršiti koncentraciju vlasništva i uložiti povjerene im vaučere u preduzeća koja imaju perspektivu. Međutim, desilo se da su PIF-ovi postali samo nijemi učesnici na skupštinama akcionara, dijelom i zbog objektivnih okolnosti (malog učešća u vlasništvu), a dijelom zbog nezainteresovanosti i loše motivisanosti samih društava za upravljanje tim fondovima. Naime, društvu za upravljanje nije cilj pokretanje preduzeća kojeg je fond kojim upravlja društvo (su)vlasnik, već samo ostvarivanje provizije na osnovu vrijednosti portfelja akcija kojim fond raspolaže. Zato su velika očekivanja splasnula, a ispostavilo se da su PIF-ovi nemoćni u pokretanju korporativnog upravljanja u privatizovanim preduzećima. Još uvijek je vlasništvo u PIF-ovima dosta raspršeno, te se u skorije vrijeme (period od pet godina) ne može očekivati neka značajnija koncentracija vlasništva u fondovima i početak racionalnijeg upravljanja svojim portfeljima (promjena društva za upravljanje fondom?), čemu ide na ruku i neodgovarajuća legislativa. PIF-ovi (a kasnije zatvoreni investicioni fondovi – ZIF-ovi) su prilično nemarno i vršili restrukturiranje svojih portfelja – nisu prodavali akcije preduzeća koja im nisu trajni interes, a ni kupovali udjele u drugim preduzećima. Ta pasivnost ih je dovela u sadašnju status quo situaciju – nemaju likvidnih sredstava (osim jednog fonda) kojima mogu kupovati perspektivna preduzeća u zemlji i okruženju, s jedne strane, a s druge strane ne mogu prodati udjele u preduzećima zbog jako niske likvidnosti na tržištu kapitala, čime bi dobili prijeko potrebna investiciona sredstva.
Tekst je preuzet sa http://slobodanvaskovic.blogspot.com