Kako kaže, u Gimnaziji je kroz čitanje upoznao genijalne francuske „uklete“ pjesnike, te je počeo objavljivati svoju poeziju u fanzinima i iz tog perioda njeguje najljepše uspomene, ne zbog tog što je otkrio pjesnika u sebi, već zbog udahnuća istinskog života.
Željko je objavio pet knjiga poezije i urednik je književnog časopisa "Putevi". Voli da kaže da je za njega poezija "udisanje grafitnog vazduha koji ga održava u životu".
Osim poezije, piše i kratke priče, a radi i na svom romanu prvencu. Ljubitelji dobre poezije moći će večeras, u petak 14. februara, uživati u pjesmama Željka Đurđevića u Studentskom pozorištu Banjaluka (Gospodska ulica) u okviru projekta DŽEP, a početak književne večeri je u 20 časova i trideset minuta.
Objavili ste pet knjiga poezije. Možete li pobliže opisati o kakvoj se poeziji radi?
Ne volim opisivati svoju poeziju. Čitaoci su sudije i porota. Ako bih se usudio opisati, rekao bih da je to poezija koja putuje kroz tamu bez straha i morala i stiže do svjetlosti, baš onakva, kakva je, sa svim svojim vrlinama i manama.
Koje su tematike obuhvaćene u Vašoj poeziji?
Od prve zbirke "Korak bliže", pa sve do posljednje "Iznajmljena tuđina" pečat na papiru po kojem pišem čini esencija: svjetlost-tama, život-smrt, vrijeme i snovi. Od početka pa sve do kraja mog poetskog života ova esencija će me pratiti kao vjerni krvni brat, bez obzira kuda lutao i gdje završio.
Da li ima razlika u Vašem poimanju poezije danas i kada ste bili pjesnik početnik?
Nema. Razlika je samo u iskustvenom duhu. Nebitne su godine. Kada zagrizeš poeziju, njena krv uđe u tvoju i niko ne zna, posebno ne ti, koliko tvoje krvi ima u poeziji, a koliko njene u tvojoj.
Kakvo je stanje u Banjaluci kada je riječ o piscima poezije?
Imamo najjaču poetsku scenu, odmah poslije Sarajeva. Oni koji se hvale da su veliki pjesnici, udebljani namještenim književnim nagradama, jedva hodaju. Ne izlaze iz soba sujete i egocentrizma. Našim ulicama odjekuju novi, mladi i svježi, kristalno čisti poetski glasovi. Čujem ih često, pa u meni proključa vulkan emocija.
Da li su možda pjesnici danas na margini?
Kod nas, na Balkanu, uvijek su bili. Glas s(a)vjesti ne dostiže do tapaciranih salona. Izvan nas, drugačija je poetska priča. Strepi se od pjesničkog glasa. Taj glas izmiče kožne fotelje i skida glave, poput giljotine. Vlast je uvijek štitila podobne pjesnike, a zatvarala u marginu osviještene, hrabre i nekorumpirane pjesnike.
Kakvo je stanje sa književnim večerima namijenjenim poeziji, ima li ih, ko ih organizuje?
Od drveta se ne vidi šuma. Ono što se organizuje je bljutava hrana za obožavaoce poezije. Nekada smo znali u kafićima, nas nekoliko, nakon treće čaše pića, spontano organizovati poetsko veče. Mnogobrojni gosti su dolazili i odlazili sa osmijehom, očiju punih suza. Iskrenost poezije ne može zaobići nikoga ko misli svojom glavom.
Pišete roman. Možemo li znati o kakvom se tekstu radi, kojem "žanru" pripada?
Teško je to reći. Znam samo da je čorba žanrova. U neimenovanom gradu žive zajedno mrtvi, živi, anđeli i demoni. Niko od njih ne zna da li je mrtav, živ, anđeo ili demon.
Druže li se pjesnici i postoji li u Banjaluci neka “baza” gdje se književnici sastaju?
Družimo se, onoliko koliko nam mašina života dopušta. Baza je uvijek bila kafana i stanovi nekog od nas. Naročito kada nas alkohol dočeka i isprati. Nažalost, druženja je sve manje. Ne živi se od poezije. Za poeziju se živi.
Vi ste i urednik časopisa “Putevi”. Recite mi nešto o časopisu i Vašem angažmanu?
Za časopis Putevi vežu me lijepe uspomene. Otvorili smo mnoga vrata i prozore. Volio bih da Putevi dozovu hiljade novih i starih čitalaca. Neće se pokajati, niti nešto izgubiti, a dobiće mnogo.
