<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Umjetnik Miodrag Manojlović za BUKU: Danas je teže biti nevidljiv nego vidljiv!

BUKA INTERVJU

Kažu da je kreativan čovjek u provinciji sličan kamenu koji bacite u močvaru. Za trenutak se močvara pretvori u dinamičnu vodu, ali onda kamen padne na dno, a močvara ubrzo prekrije bilo koji trag o postojanju kamena.

16. oktobar 2019, 8:30

 

Miodrag Manojlović rođen je u Mrkonjić Gradu 1979. godine. Diplomirao slikarstvo na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci 2004. godine. Magistrirao scenski dizajn na Interdisciplinarnim studijama Univerziteta umetnosti u Beogradu 2007. godine.  Radi na polju crteža i animacije. Istražuje višejezične oblike komunikacije. Slikom i zvukom traga za korijenima kreacije i emocije, održavajući posmatračevu imaginaciju u neizvjesnosti. Zaposlen je na Univerzitetu za poslovne studije, Fakultet za informacione tehologije i dizajn, Banja Luka.

Kontinuirano realizuje radionice animiranog filma (Kadar-po-kadar tehnika animacije), u osnovnim, srednjim školama i univerzitetima u zemlji i inostranstvu od 2010 godine. Do sada je radionice pohađalo oko pet stotina učenika i studenata. Metodologija rada radionicama animiranog filma se zasniva na razvijanju kreativnih sposobnosti kod djece i odraslih, individualnim i grupnim metodama rada, te korištenjem analognih i digitalnih tehnologija u osmišljavanju i realizaciji ideja. Radionice su nastale iz potrebe da se tehnologije koriste kreativno i odgovorno. Realizovao je oko dvadesetak radionica sa djecom ometenom u razvoju, na kojima je produkovano nekoliko kratkih animiranih filmova.

Sa Manojlovićem razgovaramo za BUKU o umjetnosti, odnosu umjetnosti i komunikacije, animaciji,

Za početak, možete li se osvrnuti u prošlost i sjetiti se trenutka kad ste odlučili da budete umjetnik. Šta Vama znači umjetnost?

To nije bila odluka, niti sam imao predstavu šta to zapravo znači. Jednostavno sam se od najranijeg uzrasta volio igrati i praviti nešto od materijala koji su me okruživali. Nije mi bio problem da od papira i drveta napravim šta god poželim. To je obilježilo moje djetinjstvo, donekle kreiralo moj karakter i čini mi se ponekad, kao da još uvijek traje. Tokom odrastanja, znatiželja me nije napustila, pa iako radeći razne stvari, sve je upućivalo na to da bih se mogao baviti strukom koja objedinjuje sva moja interesovanja.  Umjetnost je polje u kome sam se brzo pronašao i evo, skoro dvadeset godina, sam u tome. Još uvijek treba mnogo toga da naučim, pa se radujem svakom novom saznanju i iskustvu.  

 

 

Koliko je u današnje vrijeme teško biti umjetnik kada su društvene vrijednosti poremećene i sve je manje sluha za umjetnost?

Vremena se ne razlikuju puno jedna od drugih, čak ni ljudi, ni ljudske potrebe. U svim vremenima možemo sagledati slične pojave -  manje ili više sluha za određene umjetničke ličnosti, škole ili pravce koji su se pojavljivali. Istorija nas uči da su u svim vremenima postojali otpori prema progresivnim umjetničkim pojavama, ali nas podsjeća i da se umjetnost drugačije razumijevala u različitim društvenim kontekstima.

Na primjer, u jednom periodu politički podobna umjetost doživljava procvat, dok  druga, u istom tom periodu, sama sebi krči put. Kasnije, nestankom tih politika i ”čitanje” tih umjetnosti se promijenilo.

Kroz svoj rad istražujete višejezične oblike komunikacije. Možete li nam reći nešto više o ovom polju svog rada?

Radim u različitim medijima (crtež, animacije, zvuk, prostor…) i svaki medij je donekle jezik za sebe, pa je potrebno razumijevajući te jezike, praviti skladne odnose među njima. Ta veza između različitih medija treba da bude takva da svaki od njih zadrži svoju autentičnost, da komunicira na njemu svojstven način ali i da zajedno budu u harmoniiji i da tvore jedinstvenu atmosferu. Ovo se odnosi na sadržaj unutar rada, na prostor u kojem se sagledava, pa čak i na vrijeme sagledavanja.

Kakve animacije Vas posebno interesuju? Koje teme sa njima želite da otvorite?

Posebno me interesuju eksperimentalne animacije, one koje u sebi nose dozu progresivnog i neartikulisanog, donekle nesvjesnog. Kategorija vremena je specifična za film i animaciju, pa je to jedan od fenomena koji me zanima.

 

 

 

Koliko je važno da umjetnost bude razumljiva svima, bez obzira na jezičke i društveno-kulturne razlike, naročito danas kada je svijet povezaniji više nego ikad?

Umjetnost je jezik koji se uči, pa nije logično da bude razumljiv onima koji ga nisu učili. Umjetnost može u sebi sadržavati elemente koji su prepoznatljivi i asocijativni, ali i dalje ne znači da ju moramo razumijevati po automatizmu. Sa druge strane, umjetnost može da izazove osjećanja, da navede na razmišljanja, da nas učini senzibilnijima, ali i pored toga, da nam njen jezik ostane nerazumljiv. U kulturama gdje se jezik umjetnosti njeguje i održava, publika bolje razumije umjetnost, pa je samim tim i komunikacija bolja. U našoj sredini možete često čuti da neko kaže:» Ja ne znam nacrtati ni konja ».  Nije riječ o tome znamo li nešto dobro reprodukovati, tj. prenijeti predmete ili pojave onako kako ih vidimo, bitnije je da njegujemo jezik crteža, jer crtež koristimo gotovo svakodnevno, kad nešto skiciramo, bilježimo, pravimo plan, računamo na krajičku papira i slično. Tako crtajući ne postajemo umjetnici, ali je to dobar put za bolje razumijevanje jezika umjetnosti. Crtež je zapravo medij koji nam je najbliži i najčešći u upotrebi, a istovremeno najdalji u razumijevanju.

Radite sa mladim ljudima i studentima, koliko su oni zainteresovani za umjetnost?

Postoje mladi u našoj sredini koji su veoma kreativni i posvećeni. Veliko je zadovoljstvo raditi sa njima. Lako je raditi sa takvim mladima, ponekada im samo ne treba smetati.

Rad sa studentima je veoma odgovoran, na način da se od nas očekuje da im prenesemo određena znanja i vještine, ali isto tako da osjetimo njihovu autentičnost i da to pokušamo njegovati kao njihov lični izraz. Mnogi studenti ga za vrijeme studija nemaju, pa sa njima radimo na njegovoj izgradnji. Puno toga možemo naučiti od mladih, na primjer njihova svježina u pristupu određenim temama može biti veoma inspirativna i jedna od najvažnijih osobina, neiskvaren pogled na svijet.

Radite sa učenicima i studentima na radionicama animiranog filma. Koliko vam znači raditi sa mladim na filmovima, koliko ovo utiče na njiho razumijevanje umjetnosti i razvijanju kreativnosti?

Ideja je bila da prvenstveno klinci iz osnovnih škola kroz radionice animacije steknu navike i vještine, da savremenu tehnologiju počnu koristiti kreativno. Radionice su osmišljene tako da po jednoj radionici, svaki učesnik kreira kratki animirani film, ali i da naprave jedan zajednički kratki film. U tom procesu prolaze skoro kroz sve kreativne faze, od osmišljavanja priče i likova, crtanja, modelovanja, animacija pojedinačnih scena, itd. Na taj način koriste razne analogne i digitalne alate, ali uče i da promišljaju na kreativan način. Kroz besplatne radionice animacije prošlo je oko pet stotina djece različitih uzrasta. U saradnji sa FeniksArt-om, organizovali smo i nekoliko desetina radionica za djecu sa smetnjama u razvoju. Sa Zavodom za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović" i sa Centrom za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju sluha i govora Banja Luka, organizovali smo radionice animacije specijalno prilagođene za njih. Te radionice smo razvili uz pomoć stručnjaka iz ovih ustanova i to su mi najbolja iskustva i najdraže radionice. Ti kratki filmovi su uz prisustvo djece koja su ih radila i osoblja iz tih institucija dva puta otvarala Festival animiranog filma u Banja Luci i oba puta dobili velike ovacije publike i pozitivne kritike od strane struke.

Ima li, po Vašem mišljenju, umjetnost moć da sa svojim djelima promijeni nešto, imati veći društveni uticaj?

Čini mi se da je umjetnost koja pretenduje da ima moć i uticaj, na pogrešnom putu. Sa druge strane svjedoci smo da ljudi, pa samim tim i umjetnici vole sebi pripisivati određeni društveni status, koji im donosi pogodnosti u životu. Meni je bliža ideja da je sve prolazno i da nam se nekad kad nam je teško, jedan trenutak može činiti vječnim, ali isto tako poželimo da trenutak sreće traje zauvijek. Čovjek živi od isprepletenih trenutaka sreće i tuge i kako onda misliti da imamo moć nad bilo čime?

Kakvo je, prema Vama, stanje u kulturi kod nas? Koje su njene prednosti, a koje su mane?

Kultura ima više lica, pa često možemo vidjeti da nam se na mapi dešavanja koje direktno finansira država ili grad nalaze i oni pojedinci ili događaji koji nisu bazično iz polja kulture. Opšti interes u kulturi smo podredili pojedinačnim ili interesima grupe ljudi. Godinama smo zapostavljali inicijative koje su dolazile od nezavisne scene, nismo znali prepoznati dobre i loše, jasno se odrediti prema njima i onda u skladu sa tim i djelovati. Sve je bilo prepušteno stihiji i opštem nerazumijevanju. Mnoge su se inicijative ugasile, a ljudi koji su ih inicirali odavno izgubili motiv za dalji rad. Sve to je rezultovalo da danas nemamo scenu koja ima autoritet, pa samim tim nemamo ni kritiku, a o ozbiljnom stručnom časopisu iz domena vizuelne umjetnosti možemo samo sanjati. Izdvajanja za kulturu su mizerna… Zbog toga cvjeta amaterska kultura u kojoj se država i grad ogledaju. Kažu da je kreativan čovjek u provinciji sličan kamenu koji bacite u močvaru. Za trenutak se močvara pretvori u dinamičnu vodu, ali onda kamen padne na dno, a močvara ubrzo prekrije bilo koji trag o postojanju kamena.
O prednostima ćemo nekom drugom prilikom!

 

 

Živimo u vremenu, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?

Za početak, prodamo televizor!

Danas je teže biti nevidljiv nego vidljiv. Sveopšta prisutnost i prikazi nerealnog života do te mjere mogu negativno da utiču na količinu koncentracije i imaginacije da nas to stanje može dovesti do potpune apatije. Ne patimo više od manjka, nego od viška. Pri tome prije svega mislim na višak informacija koje nas okružuju, na našu nesvjesnu želju da u sve budemo uključeni, da nas se sve pita i da sve komentarišemo ali i kontrolišemo. Uživati u manjku, biti koncentrisan i njegovati imaginaciju, mogli bi biti dobri načini za preživljavanje.