U školi su joj govorili da nije talentovana, a sada je osvojila šest književnih nagrada i upravo izlazi njena prva knjiga

Ivona Grgić iz Tuzle je prošle godine osvojila šest vrijednih kniževnih priznanja i nagrada. Posljednja nagrada, drugu mjesto na konkursu Susreti Zija Dizdarević za priču „Na groblju“, donijela joj je i izdavanje knjige koja izlazi krajem februara.

Svoje priče objavljuje na fb stranici i blogu, a u njima dominiraju autobiografski elementi i specifički dijaekt njenog rodnog Doknja. Pored toga Ivona je i poliglota – govori španski, portugalski, italijanski, njemački i  engleski, a uveliko uči i hebrejski jezik.

Za sebe kaže da je nepopravljivi idealista koji pokušava raznim aktivnostima olakšati sebi i drugima sve ono što im sutra donosi. Zato i piše o obespravljenima i žrtvama diskriminacije, o problemima u ruralnim sredinama i herojima iz tih sredina koji na sve moguće načine pokušavaju popraviti život ljudi. Opisuje i svakodneve dogodovštine koje dijeli ujutro na facebook-u i instagramu i svi njeni prijatelji su već navikli na dozu smijeha do suza uz jutarnju kafu. Često dijeli i priče iz djetinjstva.

„U suštini ja pišem o svima onima na čijem sam mjestu i ja do jučer bila. Ovim temama se naprosto moram baviti zato što znam kako je lijep osjećaj konačno ne biti više žrtva i da ne pišem o tome osjećala bih se kao da pljujem na sve svoje isplakane suze. Znam da mnoga djeca danas pate zbog međuvršnjačkog nasilja baš kao što sam i ja patila i vjerujem da im je i gore nego meni zato što su nasilnici uz pomoć interneta dobili odriješene ruke i neograničeno područje djelovanja. Problem Balkana i balkanskog mentaliteta je i taj što se na nasilje ne gledaja kao na nešto loše već se traži odgovornost žrtve za ono što joj se desilo umanjujući na taj način krivicu onog ko je zaista kriv kreirajući tim postupkom nešto što se zove tercijalna viktimizacija koja jednostavno ne dopušta duševnim ranama da se ako ništa malo smanje“, pojašnjava naša sagovornica dok vrijedno radi na drugoj knjizi, a željno iščekuje izlazak prve. Nada se bi  u njenim rukama trebala biti do kraja februara: “U knjizi, između naslovne strane na kojoj je djevojčica ispred kredenca i zadnje strane na kojoj je formalna biografija u kojoj godine i godine školovanja, bezbroj petica i položenih ispita stane u jednu rečenicu, nalazi se moja biografija sa svim željicama, snovima, nadama, a i suzama koje su kanule na jedno veoma teško djetinjstvo obilježeno neimaštinom i fizičkim nedostatkom – žutim zubićima. Dakle, autobiografske su i izlaze iz okvira kratke priče jer sam se usudila na kraju svake pričice dodati i jedan šaljivi, mudri zaključak koji cijene moji čitaoci, ali koji, po riječima ljudi od struke, bode oči. Uglavnom, trudila sam se da i najteže stvari predstavim na šaljiv i duhovit način”.

 

Što se tiče druge knjige, na kojoj uveliko radi, karakteriše je kao svojevrsnu tragikomičnu kritiku kako stanja u društvu tako i stanja u duši pojedinaca koju guše društvene norme, materijalizam, društvene pojave poput mješovitih brakova, te ratne zaostavštine i pečelbarenje. Riječ je o knjizi kratkih priča o situacijama koje prate iste likove, sve priče se nadovezuju jedna na drugu, a opet se mogu čitati i zasebno bez da se čitalac osjeti zakinutim za radnju prethodne priče koja je uzrok samom zapletu u drugoj priči. 

Zanimljivo je da Ivona svoje priče objavljuje tek dvije godine. Razlog tome je što joj je učiteljica u školi rekla da nema talenta za pisanu riječ i da bira drugo zanimanje. Zato se i odlučila za srednju medicinsku školu, a potom Fakultet kriminalistike.

“Formalno sam pismena od svoje četvrte godine kada me rat i sve ono što je isti donio, gurnuo u svijet knjiga koje su mi tih godina bile jedina utjeha jer u mome zaseoku nije bilo djece. Kada sam krenula u školu, počela sam pisati pjesmice za koje mi je učitelljica rekla da i nisu nešto i da se ne petljam u svijet koji meni ne pripada jer nemam talenta. Do prije dvije godine sam i živjela u ubjeđenju da nemam talenta za pisanje iako se kroz život našlo i nekoliko osoba koje su mi rekle da lijepo pišem. Prije dvije godine sam napisala jednu pričicu uz kafu, podijelila je na blogu koji sam napravila iz razloga što sam željela dijeliti recepte za njegu kose, a ljudi su se naprosto oduševili i pitali „a gdje si ti bila sve ove godine“. Jedini tačan odgovor na to pitanje bio bi „bila u zabludi“, priča za BUKU ova svestrana Tuzlanka. A da je talentovana, ne svjedoče samo priznanja i nagrade na raznim takmičenjima već i činjenica da je Ivona korisnica IMEP-ovog granta za građane novinare u sklopu kojeg piše o nasilju na internetu, korištenju interneta na pravi način jer, kako ističe, da ne postoji internet ona vjerovatno sad ne bi bila to što jeste. 

Na pitanje kakav položaj pisaca i knjige u BiH, te podrška institucija I koliko je pisac danas vrednovan kao individua, kaže da kada se u našoj državi izjasnite kao pisac, ljudi uz zlobni smijeh izuste dugo „čuuuuuj“ i pitaju zar danas ima neko da čita, a nerijetke čuje I opaske tipa - danas svako piše ili više pisaca nego čitalaca. Nažalost, sve navedeno, dodaje, uvijek kažu osobe koje nisu pročitale nijednu knjigu osim bukvara i još se time ponose ne znajući koliko su sami sebe zakinuli. S druge strane, postoje i ljudi koji vole čitati, njih je dakako manje, ali postoje. Podršku od institucija ne očekuje. Prisjeća se svog početka u kojem je publika rasla, ali joj tnijedna vrata nisu bila otvorena zato što je u tom svijetu bila anonimus. Zato sada piše tekstove u sklopu granta koji imaju za cilj uputiti početnike jer zna koliko je važno nekome pokazati prava vrata.

Osim svega što smo već naveli o Ivoni, ona je hair influencer ili kako je od milja zovu bosanska zlatokosa. Ima veoma dugu kosu, a 2019. godine je ponijela i titulu „Najljepša kosa Bosne i Hercegovine“ na takmičenju koju je organizovala kompanija Biomelem. „Znanje portugalskog jezika mi je donijelo mnogo toga dobrog u svijetu kose zato što sam se povezala sa divnim djevojkama iz Brazila koje svoju njegu kose temelje na hronogramu koji je kod nas još uvijek nepoznat proces njege kose. Istraživala sam njihovu rutinu u njezi, kombinovala ovdašnje proizvode i biljke i stvorila našu varijantu hronograma o kojoj sam pisala na blogu. Mislim da je to sva priča o meni“, skromno zaključuje na kraju razgovora za BUKU svestrana Ivona.