<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Transkripti sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije par dana nakon pada RS Krajine

Transkripti

U Beogradu, u Botićevoj ulici na Savskom vencu, okupio se politički i vojni vrh tadašnje SR Jugoslavije. Na sjednici je govorio i Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije.

04. august 2016, 12:00

Prvu analizu poraza u Oluji dao je načelnik Obavještajne uprave Vojske Jugoslavije general Branko Krga, rodom iz Daruvara, rekavši da su vanjski čimbenici u tom brzom slomu odigrali važnu ulogu.

- Glavni vanjski uvjet agresije Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu ogleda se u ostvarivanju geopolitičkih, ekonomskih, vjerskih i drugih razloga SAD-a i Njemačke, čime je Hrvatska u startu dobila prednost u odnosu na Republiku Srpsku Krajinu.

No, iako je počeo s vanjskim faktorima, ipak je rekao kako uzrok brzog sloma “Vojske Republike Srpske Krajine leži u činjenici da je političko rukovodstvo RSK dulje vrijeme bilo opterećeno borbom za vlast i brzim bogaćenjem, tako da nije dovoljnu pažnju posvećivalo pripremi zemlje i naroda za obranu”. “Slabo je procijenilo situaciju, nerazumno se odnosilo prema nekim mirovnim inicijativama slušajući rukovodstvo s Pala i neke inozemne savjetnike”, rekao je Krga, ne precizirajući na koje savjetnike pritom misli.

Zanimljivo je da Krga spominje kako “nije isključeno da je protiv Srba” hrvatska strana upotrijebila i “psihotronsko oružje”. Krga smatra da je iseljavanjem 250 tisuća ljudi “srpski etnički prostor potisnut na istok za 50 do 70 kilometara”.

Prema njegovim riječima, razbijanjem srpske Vojske Krajine Hrvatska je oslobodila respektirajuće snage koje već angažira protiv Republike Srpske, a ubrzo to može činiti i u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu te s prostora Dubrovnika prema Prevlaci. To bi moglo neposredno negativno utjecati na sigurnost SRJ, rekao je.

Nadalje, Krga izvještava Slobodana Miloševića da je opcija rata realna te da Hrvatska na krilima posljednjih uspjeha “pokazuje agresivne namjere, posebno prema istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu”, istodobno navodeći da je HV na tom području grupirao 35 tisuća vojnika, no da je interes SRJ da to područje “ostane pod kontrolom Srba i UN-a”.

“Za sada nema nikakvog dokaza da bi se Hrvatska i njezini vanjski mentori zadovoljili izbijanjem na avnojevske granice. Više činjenica ukazuje na to da neki centri moći na Zapadu preko Hrvatske žele isprovocirati uvlačenje SRJ u rat u cilju njezina diskreditiranja kao faktora mira. Sve te provokacije treba obavezno izbjeći”, predlaže Krga.

General Aleksandar Dimitrijević iz Uprave bezbednosti VJ kaže kako pod svaku cijenu treba izbjeći uvlačenje SRJ u rat. Očito je iz svih izlaganja da je to bio prioritet. Naime, Dimitrijević smatra kako bi eventualno uključivanje SRJ u rat izvan njezina teritorija nesumnjivo predstavljalo veliki rizik iz više razloga. (...) “Jastrebovi NATO-a lako bi se izborili za masovnu upotrebu avijacije za djelovanje po ciljevima u SRJ. Strani poticatelji albanskih i muslimanskih secesionista zahtijevali bi od njih da započnu oružanu borbu. Najzad, hrvatsko-muslimanska koalicija bila bi veoma ohrabrena da krene u stratešku ofenzivu protiv Republike Srpske i srpske Krajine, a eventualni uspjeh mogao bi je čak potaknuti da napadne i SRJ. U cjelini gledano, ugroženost sigurnosti SRJ bila bi maksimalna, a za posljedicu bi, najvjerojatnije, imala slamanje srpskog nacionalnog bića i uništenje SRJ.” Ovo izlaganje najbolje oslikava očigledan strah koji je zavladao u Beogradu nakon Oluje te se vidi kako je Miloševićevu vodstvu kad gubi na međunarodnom planu. Dimitrijević navodi kako je “nizak moral vojnika Slavonsko-baranjskog korpusa i stanovništva u zoni njegove odgovornosti” i to trenutno predstavlja “najveću opasnost za uvlačenje SRJ u rat izvan njenih granica”. Dimitrijević navodi daljnju dilemu vodstva SRJ ako hrvatska strana povede vojnu akciju u Podunavlju te kaže kako bi HV mogao “tući i mostove na Dunavu”, čime bi “SRJ bila dovedena u iskušenje: ako ne odgovori, bila bi ponižena, što bi bio argument ekstremističkim snagama, a ako odgovori, to bi značilo uključivanje u rat”. Zato je, nastavlja Dimitrijević, prijeko i hitno potrebno “da sve državne i civilne strukture na prostoru istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema učine sve da se prekinu podjele, spriječi napuštanje prostora i podigne moral stanovništva i boraca”. Nakon toga general Blagoje Kovačević dao je prijedlog djelovanja kojim bi se spriječio pad Podunavlja te izbjegao direktni angažman Vojske SRJ u ratu u Hrvatskoj: “Koordiniranim mjerama državnih organa i Vojske Jugoslavije treba podići sposobnost 11. korpusa i naroda u zapadnom Srijemu i istočnoj Slavoniji i Baranji za samostalnu uspješnu obranu i nanošenje neprihvatljivih gubitaka hrvatskoj vojsci”. Kovačević nadalje predlaže “intenziviranje psihološko-propagandnog djelovanja s težištem na zapadnim prostorima prethodne Jugoslavije”, ali i “sprečavanje pogubnog djelovanja neprijateljske propagande”.

Kovačević, pak, predlaže reorganizaciju Krajinske vojske, koju treba “težišno pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima RSK radi vezivanja snaga hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja na znanje međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja. U tom cilju potrebno je vratiti sva profesionalna vojna lica i vojno sposobne građane Republike Srpske u prihvatne centre u sjeverozapadnu Bosnu, a za one koji to ne žele naći zakonsku osnovu da im prestane služba.”

Tadašnja alfa i omega rata, Slobodan Milošević na početku svojeg izlaganja osvrnuo se na međunarodnu poziciju Srbije te rekao da će Rusija ukinuti sankcije SRJ, ali i kako ima pouzdane podatke i “pored toga što su meni lično donijeli pismo Washingtona, da su kategorično i najoštrije upozorili Hrvatsku da ne ide u bilo kakve vojne aktivnosti prema Istočnoj Slavoniji. (...) Uz to, imamo i od Hrvata te poruke. Mislim da je jedan od dosta solidnih razloga zašto bi trebalo vjerovati u to činjenica da je sada HDZ napravio svoj predizborni program, jer oni idu na izbore krajem desetog i početkom jedanaestog mjeseca. U tom programu HDZ-a, vladajuće Tuđmanove partije, decidirano stoji, osim glorificiranja njihovih uspjeha, itd., da je njihov čvrst stav da se pitanje istočne Slavonije rješava mirnim putem, uz pregovore.”

Milošević se ljuti na vodstvo RSK koje je odbilo plan Z4 jer, prema njemu, da plan koji su podržali SAD i Njemačka nije odbijen ne bi se moglo računati na “podršku SAD-a i Njemačke hrvatskoj agresiji na RSK”.

“Prije nekoliko mjeseci pitao sam Mladića: ‘Dobro, Ratko, sada mi reci šta je rezultat od odbijanja plana. Da li ste osvojili teritorije?’ A on kaže: ‘Nismo, nego smo ih izgubili. Pitam - ‘Imate li gubitke’, a on kaže: ‘Imamo velike gubitke!’ Kakav je, dakle, rezultat? Negativan! Kada sam ga pitao što se ide u negativan rezultat, on je samo slijegao ramenima”, govorio je tada Milošević.

“Momo se (misleći pritom na generala Momčila Perišića, op. a.) dobro sjeća mog razgovora s Mladićem prilikom napada na Žepu i Srebrenicu. Ja sam onda rekao: ‘Ratko, ti sada mjeriš vojničku cijenu tog uspjeha. A to je pet mrtvih, 20 ranjenih, jedno uništeno vozilo... To je jako jeftino, a politička cijena može biti milijun puta veća jer će se sutra ticati interesa 12 milijuna ljudi”, nastavio je Milošević. “Na žalost, tu je jedna desinkronizacija u vojnim postupcima prema političkim postupcima, koji su morali biti bolje sinkronizirani. Oni zauzimaju Žepu, gdje nikad srpska noga nije kročila. To je muslimanska enklava stotinu godina. Odatle se tjera 40 hiljada izbjeglica, to je zaštićena zona UN-a - to se tolerira, ali kada se to isto uradi sa srpskim teritorijem, koji je također zaštićena zona, onda kažemo - to nije principijelno! Na žalost, neprincipijelnost i kršenje elementarnih pravila na jednoj strani izazovu alibi ‘kart blanš’ za slično ponašanje na drugoj strani i u politici se to dovodi u ravnotežu”, ustvrdio je tada Milošević.

O padu Krajine govori kao “o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji” - “da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina praktički završila kao naoružavanje hrvatske vojske”, ljutio se Milošević.

“Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani odbija se plan (Z4, op. a.),a na drugoj se odbija da se brani!?”

“Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, bez čak stvorenog kontakta s hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronta. Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, tko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bijegu, zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bijegu sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!

Pitanje je tko je, zaista, donio odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u okolnostima kada su imali sve uvjete da se brane, izazove egzodus.”

Milošević poentira: “Sada to treba biti razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije s kojih su oni utekli kao zečevi?!”

“Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin (...) jer po svim izvještajima, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uvečer, oni su naredili - bijeg! (...) Sada se mi trebamo uvlačiti u jednu situaciju (...) kao da je nama stalo više do tog teritorija nego onima koji su imali sve uvjete da se brane, a odlučili su pobjeći!” zaključio je ljutiti Milošević.

Preuzeto sa jutarnji.hr