<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Tantalovska žeđ

ESEJ

Mit o Tantalu je svojevrsna duhovna biografija gotovo svakog od nas. Ali prvo da se podsjetimo ove drevne priče.

19. maj 2020, 6:26

 

Bogovi su izuzetnu počast ukazivali Tantalu, vladaru zemlje Lidije. Često je pozivan na Olimp gdje je rado dočekivan, ali je ubrzo počeo ljudima govoriti o tajnama bogova, krao im je ambroziju i nektar i njima čašćavao prijatelje. Tantalpvo znanje o moćima i slabostima bogova bilo je veliko, ali sa njim je rasla i njegova ohola smjelost.

Jednom je došao na zamisao da znanje bogova stavi na ispit, i to na jeziv način. Ubio je svog sina Pelopsa, isjekao ga na komade i ispekao, a onda je njegovim tijelom ponudio bogove. Bogovi su shvatili u čemu je stvar, brzo su dječakove dijelove stavili u kotao, a Parka Klotona, koja odlučuje kad ko treba da umre, vratila ga je u život. Kada je odrastao, postao je veliki vladar po kome najveće grčko poluostrvo,  Peloponez, dobilo ime. Uvrijeđeni bogovi Tantala su bacili u podzemni svijet i osudili da vječno pati. Naime, u podzenom svijetu on stoji nased jezera, mučen strašnom žeđi, ali, kad god bi se sagnuo da se napije, voda bi se povukla. Mučila ga je i ogromna glad, ali, kad bi pružio ruku da dohvati voće sa grane koja se nadvijala nad njim, grana bi se pomakla.

Otkad sam počela da radim sa učenicima, često mi je dolazila misao da iza činjeničnog znanja, koje im  najčešće prenosimo, mora postojati i drugačije, koje bi nas učilo da lavirinte života lakše primamo i savladavamo, koje cjelovitije obuhvata dušu čovjeka. Postoji, sada sam sigurna, ali ga je teško prenositi iz dva ključna razloga. Prvi razlog je doraslost samih predavača takvom znanju, a drugo doraslost primalaca.

Mi najčešće tokom života tantalovski tražimo od znanja da nam isključivo posluži da lagodnije živimo i da se našoj lagodnosti drugi dive. U nepredvidljivim situacijama, kakve su i sada,  ono je nemoćno da suzbije ili ograniči pojavljivanje nezrelosti, egoističnosti, inferiornosti, i neke stalne napete borbe i dokazivanja. Ako nam se i pojavi mogućnost da otkrivamo drugačije istine, najčešće pomislimo: neka se time bavi neko drugi.

Znanje se javljaju kao rezultat i učenja i zrenja, usko su isprepleteni premda su različiti. Nerijetko zaboravljamo bitnu činjenicu da je količina znanja koje primamo ograničena bićem. Mnogi su u stanju da ogromne količine činjenica memorišu, ali ih ne razumiju, niti od njih imaju koristi. Razvoj znanja nije dovoljan, ali je neophodan, da bi omogućio čovjeku dodir sa ljepšim i korisnijim istinama koje se nalaze unatar  i izvan njega. Znanje u određenom trenutku staje, pa umjesto da nas vodi naprijed, ono nas vraća do tačke gdje se znanju gubi smisao jer istovremeno nije praćeno promjenom bića. Možda nam je najteže da vidimo te nivoe bića i razlike između bića.

Promjena bića i njegov rast je najteži i najsuptilniji. U svakome od nas ima nešto što može da se promijeni, a ta mala promjena u jednoj osobini vodi bar djelimičnim promjenama i u ostalim.

Kao u ovom mitu, Tantal zna mnogo više od običnog smrtnika, ali mu to znanje unazađuje život. NJegovo biće nije doraslo razumijevanju istine o bogovima, a žudi  da se poistovijeti sa njima.

Ključ je i kod čovjeka u poistovjećenjima; to je najteže breme ispod kojeg su male šanse da se biće mijenja. Iz poistovjećenja, i kod relativno mlada čovjeka, proizilaze većine negativnih osjećanja, kao što su bijes, ljutnja, zavist. Moć da se one često ne ispoljavaju je lagano razbijanje tog bremena i pronalaženje načina da se biće razvija.  Promjena bića je sposobnost da se promijeni tačka gledišta, i kada se ona promijeni, a da to nije novo upadanje u zamku poistovjećenja, pojavljuje se vlasti stav o stvarima i pojavama. Toj moći mnogi ne dorastu.  Danas nam je omogućeno da lako i brzo dođemo do znanja o konkretnim činjenicama i na takvoj osnovi stvaramo teorije, koje su počesto laži i polulaži;  uljuljkujemo se, tantalovski, da imamo svoju teoriju koja je jedina tačna.

Opasna pozicija sa stanovišta razvoja bića. Znanje i biće moraju rasti uporedo ako se želi postići razumijevanje, pa makar i najmanje stvarčice (da, lijep pleonazam!) ovog svijeta. Ono je proces rasta -  i znanja i bića. Suštinski su male razlike meću ljudima u profesijama, u boji kože, mentalitetu,  prave su razlike u nivoima bića. Odnosno, prave razlike bića su razlike u stanjima svjesnosti.
 Velika većina živi ne učeći iz minulog, ne doživivljavajući svijet oko sebe kao ogromnu mogućnost za rast, i svijet kao čudesnu tajnu koja do zvijezda može da nas vine. Uglavnom su nam pokretači, heseovski rečeno, nagoni stepskog vuka, nagoni kao jedina realnost. Nema učitelja  niti škole koja nam u ovoj tantalovskoj poziciji može pomoći. Ostaje zebnja u mučnoj slutnji da se kroz ovaj život prolazi i gladan i žedan, a od nas se jedino traži, kako kaže divna alineja: valja vam (nam) se ponovo roditi.

Slavica Malić, profesorica u Gimnaziji Banjaluka