<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Samoizolacija za početnike

THE NEW YORKER

Šta da radimo kad izađemo napolje, koliko često da se tuširamo, kako da reagujemo ako se razboli neko s kim delimo životni prostor, prednosti i mane naručivanja pripremljene hrane…

25. mart 2020, 8:31

 

Dok se od Amerikanaca i ljudi širom sveta traži da pomognu u obuzdavanju širenja korona virusa, često se naglašava da treba praktikovati socijalno distanciranje. Cilj je da se „ublaži krivulja“, to jest da se uspori širenje virusa i na taj način smanji mogućnost da mnogo ljudi oboli u isto vreme, jer postoji opasnost da će se preopteretiti zdravstveni sistem. U praksi, socijalno distanciranje uglavnom znači izbegavanje bliskog kontakta s ljudima koji ne žive s vama u domaćinstvu, kao i javnih prostora, na kojima razne površine mogu biti kontaminirane. Ali koliko god često da slušamo taj savet, može nam biti teško da potpuno promenimo navike, a s druge strane, konkretni saveti o tome kako da se ponašamo mogu nas zbuniti i uznemiriti.

Zato sam razgovarao (telefonom) sa Asafom Bittonom, lekarom opšte prakse, istraživačem zdravstvenog sistema i direktorom Ariadne Labs, u Brigamu, Ženske bolnice i harvardske Škole javnog zdravlja T. H. Chan. On je napisao jednostavna uputstva o najboljim načinima socijalnog distanciranja i većina mojih pitanja je s tim u vezi. Razgovarali smo o tome šta da radimo kad izađemo napolje i koliko često da se tuširamo, o važnosti šetnje, o tome kako da reagujemo ako se razboli neko s kim delimo životni prostor, o prednostima i manama naručivanja pripremljene hrane i o neznanim junacima u američkim zdravstvenim ustanovama.

Šta je ono što ljudi često ne razumeju ili pogrešno razumeju u vezi s pojmom socijalnog distanciranja?

Činjenicu da postoji neverovatna potreba za brzinom. To treba da uradimo odmah ili juče, a ne sledeće nedelje. Obeshrabruje i zbunjuje kad, s jedne strane, vidimo da u poslednjih pet dana država, lokalne vlasti i federacija konačno reaguju, a s druge strane u subotu vidimo slike prepunih barova u gradovima i gomile ljudi na međunarodnim aerodromima. Takva nedoslednost uznemirava.

Kako se ljudi socijalno distanciraju? Kad razgovarate s ljudima iz svog okruženja, imate li utisak da oni ne razumeju šta to tačno znači?

Da. Članak koji sam napisao i koji je – zahvaljujući mojoj supruzi Liz – privukao izvesnu pažnju, nastao je zahvaljujući tome što su me mnogi ljudi zvali i pitali: „Ako je naša škola zatvorena, to ne znači da naša deca ne mogu zajedno da se igraju, zar ne?“ Ili: „Hajde da okupimo šest porodica i družimo se u parku“ ili „Mogu li bar četvoro dece da prenoće kod drugara?“ Sve to je sušta suprotnost socijalnom distanciranju. Socijalno distanciranje je zaista ekstremna stvar. Reč je o tome da se fizički odvojimo jedni od drugih, da duboko promenimo svoje svakodnevne životne navike. A to je veoma teško. Svi imamo te ugrađene ljudske potrebe i želje zato što smo društvena bića koja su uzajamno povezana, i mislim da je veliki izazov – od koga zavisi da li ćemo se dobro suočiti s krizom – upravo to: da li smo u stanju da održimo fizičku razdvojenost, koja je iz ljudske perspektive vrlo neprirodna.

Naglašavam da društveno distanciranje podrazumeva fizičku odvojenost. Ono nije istinski prekid veze među ljudima – to ne bi moglo da se sprovede i imalo bi strahovite posledice gotovo po svakog, a posebno po decu i stare, koji su najosetljiviji delovi populacije.

Napisali ste: „Vežbajte, šetajte ili trčite napolju i ostanite u kontaktu preko telefona, videa i drugih društvenih medija. Ali kad izađete napolje, trudite se koliko god možete da održavate rastojanje od najmanje dva metra između vas i ljudi koji nisu članovi vaše porodice ili vašeg domaćinstva. Ako imate decu, pokušajte da ne koristite igrališta, jer korona virus može da preživi na plastici i metalu do tri dana, a igrališta se ne čiste redovno“. Možete li o ovome još nešto da kažete? Ljudi se plaše toga što korona virus živi na raznim površinama. Da li izlazak iz kuće povećava rizik?

Sam po sebi izlazak iz kuće ne povećava rizik. Opasno je približavanje drugim ljudima, posebno njihovim izlučevinama – kijanju, kapljicama. Moja preporuka je da izađete napolje ako možete. Molim vas idite u šetnju, vozite bicikl s kacigom. Družite se napolju s članovima svog domaćinstva. Stvar je u tome da ne dolazite u dodir s drugim ljudima. Preporučena razdaljina je dva metra zato što kapljice toliko mogu da pređu. I ne dodirujte druge ljude.

Izbegavanje igrališta i sedenja na klupi u parku zvuči ekstremno, ali pouzdano znamo da virus dugo živi na površinama – po nekim studijama devet dana, po nekim tri – a te površine se ne čiste redovno. Bolje je da ih ne dodirujete.

Ključna stvar je da socijalno distanciranje ne znači ostajanje u kući i odustajanje od šetnje na svežem vazduhu. Mislim da to nije zdravo za ljude. Ali treba održavati što veći lični prostor.

Pišete: „Naručivanje hrane je rizičnije nego kuvanje kod kuće – zbog veza između onih koji spremaju hranu, onih koji je isporučuju i vas. Teško je proceniti rizik, ali sigurno je veći nego kad to obavljate kod kuće. Ali i dalje možete da podržavate mali biznis (posebno restorane i prodavnice) tokom ovog teškog vremena plaćajući unapred ono što ćete kasnije koristiti“. Znači li to da ne nikako ne treba naručivati gotovu hranu?

Evo o čemu je reč. Ako neko zaista pokušava da minimalizuje rizik – recimo neko ko je stariji ili neko ko ima respiratorne ili kardiovaskularne probleme – onda potpuno izbegavanje naručene hrane iz restorana i minimalizovanje lanca ljudi koji dodiruju hranu može biti dobra ideja. To nije standardna praksa, ali zdravstvo nije izdalo uputstvo za restorane koji rade da svi njihovi zaposleni – svi koji dodiruju hranu – nose maske. Postoji, dakle, bar teorijski, povećan rizik od isporučene hrane. Pošto sam realista, jasno mi je da nije za svakog praktično da sprema sopstvene obroke, posebno u gusto naseljenim urbanim sredinama. Zato moramo pažljivo da vagamo prednosti i nedostatke. Nije reč o tome da se sve vreme sve radi sto posto, već o tome da se radi ono što je moguće i da ljudi prihvate neudobnost i povećan napor kako bi zaštitili sebe i druge.

Stalno govorim, a to je možda pogrešno jer nisam lekar, da ovo nije binarna situacija. Ne može se reći: ili sam bio izložen virusu ili nisam, a ako nisam, baš me briga. Ovde je reč o smanjivanju rizika i ako radite 98% onog što treba, to je bolje nego ako radite 2%. Neće svi postići sto posto. Ljudi smo. Ali treba da se približimo tom cilju koliko god možemo.

Tako je; svi stručnjaci za infektivne bolesti slažu se da je nešto bolje nego ništa, a mnogo nečeg je još bolje. U izvesnom smislu, to je slično glasanju. U mnogim državama i gradovima, posebno tamo gde dominira jedna partija, ljudi kažu: „Šta znači moj glas?“ Ako bi svako tako mislio, imali bismo disfunkcionalniju demokratiju. Vaš glas jeste važan. Pre nekoliko godina, ovde gde ja živim na lokalnim gradskim izborima pobedio je kandidat koji je dobio samo jedan glas više. Kad je reč o socijalnom distanciranju, nikad ne znate šta vaši individualni postupci, posebno preventivni postupci, mogu da promene. Teško je izmeriti količinu lošeg koje je time izbegnuto.

Ali imamo sasvim jasnu i prilično turobnu sliku o tome šta će se dogoditi ako ništa ne budemo radili. Postoje grafikoni i brojevi. Možete pogledati ovaj video iz severne Italije: u listu L’Eco di Bergamo, 9. februara 2020, čitulje su zauzimale uobičajeni prostor, približno jednu i po stranu. Ali 13. marta bilo je deset strana čitulja. Deset strana realnih ljudskih života koje je okončao ovaj virus. Potrebno je da shvatimo da to nije neki fantastični ili teorijski socijalni konstrukt, već stvarnost. I da svako od nas treba da odigra svoju ulogu u sprečavanju najgoreg scenarija.

Šta ljudi treba da urade kad uđu u kuću? Treba li da se presvuku, da nose jednu odeću napolju, a drugu unutra?

Ako odu do prehrambene prodavnice?

Ili u šetnju.

Mislim da postoji razlika. Ako prošetate na otvorenom ili u ulici u kojoj nema mnogo prolaznika, mislim da ne morate da skinete odeću i uskočite pod tuš. Ako ste bili u fizičkom kontaktu s nekim na manje od dva metra ili ste se s nekim sudarili ili ste boravili u prostoriji s mnogo ljudi kao što je samousluga ili apoteka, ako ste dodirivali korpu ili kolica ili aparat za kreditnu karticu, odmah dobro operite ruke. Perite ih najmanje trideset sekundi. Trebalo bi da svi pogledaju video s objašnjenjem kako se peru ruke. Možda je to dosadno, ali je veoma važno. Tome nas uče u medicinskoj školi. Ne mogu ruke samo malo da se nasapunjaju i isperu. Postoji metod. I postoje odlična video uputstva.

Da li biste mi poslali neko od njih?

Kad budete videli ovaj video, više nikad nećete prati ruke onako kao što ste dotad činili.

Koliko često se treba tuširati?

Kao i obično, ako ne izlazite mnogo. Ako planirate izlazak, možda je bolje da tuširanje obavite kad se vratite. Mogu li da pokažem dokaz da tako treba postupati? Ne mogu. Ali recimo da ste izašli u jutarnju šetnju. Mislim da ne može da škodi, a verovatno može da pomogne ako se istuširate posle, a ne pre šetnje.

A postupanje prema onima s kojima smo u karantinu? Da li treba da smanjimo fizički kontakt s njima iako smo im izloženi? Da li je to važno? Da li ljudi treba da spavaju u zasebnim krevetima kad god je to moguće ili da izbegavaju seks?

Ako živite s porodicom ili drugim članovima domaćinstva i dugo ste s njima povezani, ne postoji način da se odvojite, posebno ako delite isti životni prostor. Ne mislim da treba da spavamo u odvojenim krevetima, ali ima izuzetaka. To se sad pojavljuje u nekim medicinskim izveštajima. Još pokušavamo da smislimo šta da radi neko ko živi u domaćinstvu sa osobom koja radi u veoma rizičnom okruženju, koja je, na primer, lekar ili medicinska sestra. Mnogi se razdvajaju. Ali ako niko ne radi u zdravstvenoj ustanovi ili u nekom drugom veoma rizičnom okruženju… društvene veze trpe veliki pritisak u ovom ludom vremenu. Nemojmo preterivati s razdvajanjem.

Napisali ste: „Ako ste bolesni, trebalo bi da se izolujete od ostatka porodice u svom domaćinstvu najbolje što možete“. Ako se neko u našem karantinu ne oseća dobro, šta treba da uradimo? Ne mislim ako je bolestan od korona virusa, nego ga, recimo, boli grlo.

Ako vaš prostor to omogućuje – vrlo sam svestan da mnoga uputstva podrazumevaju životni prostor i okolnosti koje mnogi ljudi nemaju – i ako dobijete neke simptome, preporučuje se izolacija u okviru domaćinstva, posebno ako ste se prethodno kretali među ljudima i ako postoji teorijska šansa da ste zaraženi. Onda se odvojite u životnom prostoru kad god je to moguće i intenzivirajte pranje ruku i brisanje zajedničkih površina, posebno kuhinje i kupatila. I pozovite svog lekara, ali nemojte ići kod njega. Brzo prelazimo na telefonski ili virtuelni model. Biće sve više testiranja u automobilu i centralizovanih klinika za kašalj i temperaturu u kojima osoblje nosi punu zaštitnu opremu, a i vi dobijate zaštitna sredstva. Ali mnoge male ambulante to nemaju i nije dobro da tamo banete, kako zbog vas tako i zbog drugih pacijenata i osoblja.

Želim da kažem nešto o zaposlenima u zdravstvu. Divno je što ljudi odaju priznanje lekarima i sestrama i njihovoj neverovatnoj hrabrosti i moralnoj čvrstini. Želeo bih da skrenem pažnju i na osoblje koje ponekad zaboravljamo, a koje pokazuje jednaku hrabrost. To su higijeničari i negovatelji u bolnicama, laboranti, oni koji pripremaju hranu, radiološki tehničari. Bez tih ključnih ljudi bolnica ne bi mogla da funkcioniše. Svi oni su izloženi velikom riziku, a često nisu dovoljno plaćeni i rade u dugim i teškim smenama. Samo želim da ne smetnemo s uma kolike žrtve podnose ti ljudi i njihove porodice da bi sistem funkcionisao.

Apsolutno. Još nešto?

Želim da dodam i ovo: mislim da je socijalno distanciranje ideja koja je bliža porodicama i sredovečnim ili starim ljudima. Bojim se da nije dovoljno bliska ili razumljiva mladim odraslim ljudima ili onima koji žive na visokoj nozi ili koji smatraju da ih se socijalno distanciranje ne tiče naročito. Ovo je idealna prilika da se neko oseća kao junačina zato što ne radi apsolutno ništa.

Shvatam da je sve ovo neudobno, ali ljudi bi morali da prihvate privremenu neudobnost. Pomislite na svoju tetku, na svoje babe i dede, na ljude koje čak i ne poznajete. Ako ste mladi i zarazite se – da, verovatno ćete imati blage simptome, mada ni u to ne bih bio sasvim siguran, postoji izvestan broj bolesnih mladih ljudi širom zemlje. Ključno je to da je sad vreme da zbijemo redove i da se svako ponečeg odrekne. Moj deda po majci se borio u slavnoj Ardenskoj protivofanzivi. Baba je bila kod kuće i doprinosila ratnim naporima brinući o bebi. Nije bilo lako. Ni društveno distanciranje neće biti lako. Ali oduvek me zadivljuje sposobnost ljudi da dobro reaguju u teškim okolnostima.

Isaac Chotiner, The New Yorker, 17.03.2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 24.03.2020.