Olivera Đeorđić Nedić, profesorica geografije i demokratije iz Doboja, jedna je od najposvećenijih i najangažovanijih prosvjetnih radnika, ne samo u našoj zemlji, već i u široj regiji. Članica je regionalne mreže "Nastavnička mreža tokom pandemije", u okviru koje nastavnici iz cijele regije razmjenjuju znanja i iskustva i pomažu jedni drugima u vremenu velikih izazova za obrazovanje. Prošle godine Olivera je proglašena jednom od najboljih nastavnica na prostoru bivše Jugoslavije, a i ove godine dobila je mnoštvo nagrada i priznanja. Ona je i Fulbrajtov stipendista, pa je s nama podijelila i iskustva koja nosi iz američkih škola.
Sa Oliverom razgovaramo o novim uslovima rada na početku školske godine, online nastavi i neophodnim reformama u obrazovanju, ali i o ulozi roditelja u obrazovanju djece, jer kao majka petoro djece, Olivera ima priliku da stvari posmatra iz obje, ponekad suprotstavljene perspektive.
BUKA: Olivera, na početku smo školske godine, iza nas je prva sedmica, kako Vam se čini način rada u novim uslovima?
Dobra vijest je da pokušavamo normalno raditi u školskim klupama i da smo se svi nadali tome, ali s druge strane, nipošto nije uputno da zdravlje naših učenika i njihovih ukućana, te nastavnika, stavimo u rizik, i ukoliko se pokaže da se pogoršava epidemiološka situacija, moraćemo napraviti korak ka online nastavi. Ima tu još pitanja. Postoje u našim školama djeca koja zbog zdravstvene situacije i kompromitovanog imuniteta, neće moći pohađati nastavu. Nikakvu informaciju nismo dobili o tome na koji način će se taj proces odvijati, a za sada jedina informacija je da naše učenike iz ove grupe obavještavamo o realizovanom gradivu i da im „šaljemo nastavne listiće”, kako su nam iz resornog Ministarstva odgovorili. Treba znati da taj postupak nije online nastava, već samo jedan njen segment, koji se neopravdano tako naziva.
Iz organizaciono-tehničkih razloga i potrebe za formiranjem manjih grupa učenika, velike škole organizuju nastavu tako da se čas izvodi u trajanju od dvadeset minuta, bez instrukcija o tome kako ovaj deficit suštine nastavnog procesa nadoknaditi. Znamo da je ovo veliki izazov, i naravno, na prvom mjestu je zdravlje naših učenika, ali postavlja se pitanje koliko je ovdje cilj razvijanje znanja i vještina, te koliko je to ostvarivo u ovim uslovima bez neke alternativne dopune. Mjere treba provoditi, ali u društvu gdje sve radi „punom parom”, kafići i tržni centri su puni ljudi, do juče su radili bazeni, u javnom prevozu mjere se ne poštuju. Da li će same škole sa svojim mjerama u ovim uslovima uspjeti kontrolisati epidemiološku situaciju, veliko je pitanje.
BUKA: Možete li se osvrnuti na prethodnu školsku godinu, možemo li reći da smo je uprkos pandemiji ipak uspjeli uspješno završiti?
Završili jesmo, tehnički i organizaciono, upisali smo ocjene i stavili tačku na prošlu školsku godinu, a da li je bilo uspješno u obrazovanju je teško dati definitivan odgovor. To ćemo tek vidjeti, na nastavnicima i posebno na rezultatima koji će se pokazati u narednom periodu sa našim učenicima. I ne mislim nužno na akademska postignuća, nego na ukupnu motivaciju za naredne korake.
Uspjeh je, naravo, i uhvatiti se u koštac sa svim potrebama i deficitima našeg obrazovnog sistema, a to je prvenstveno potreba za digitalizacijom nastavnog procesa, za pripremanjem učenika i nastavnika za usvajanje vještina potrebnih za tržište rada 21. vijeka, te prijeko potrebnu digitalnu pismenost. Ali, nismo bili spremni. To su vrlo dokazive činjenice. Mi smo jedini obrazovni sistem koji nema akreditovane programe stručnog usavršavanja, nemamo katalog u kojem bi ovi programi bili brižno planirani, nemamo agenciju koja bi se bavila akreditovanjem programa stručnog usavršavanja i mogli bismo beskonačno dugo nabrajati šta sve nemamo. Nastavnici koji su uspjeli stručno se usavršavati kroz nevladine organizacije koje se u BiH i Republici Srpskoj bave obrazovnim programima mogu se smatrati privilegovanim, jer u zvaničnom sistemu nikakvu pripremu za krizne situacije i ovakav vid nastave nismo dobili. Veći je problem, ali i pitanje da li smo spremni sad, kada imamo iskustvo iza sebe i kada bismo morali biti spremni za plan B, odnosno za ponovno uvođenje nastave na daljinu.
BUKA: Mnogi roditelji su tokom nastave putem televizije prvi put imali priliku da "zavire u učionicu", da prate nastavu i više rade sa djecom kod kuće. Neki su i javno komentarisali nastavni program, ne uvijek u pozitivnom kontekstu. Koje su po vašem mišljenju dobre strane našeg nastavnog programa, a šta bi trebalo mijenjati?
Ovo je veoma važno pitanje. Nastavni plan i program još uvijek se nalazi između starog sistema, koji je odgovarao nekom drugom vremenu i prilikama, i novih izazova i reformskih procesa, čiji smo mi neminovno dio. Nastavni plan i program mora počivati na potrebama učenika današnjice, odnosno potrebama tržišta rada na kojem će se naći naši učenici kada završe svoje formalno obrazovanje. Prenatrpan nam je program i obiluje još uvijek, u većini predmeta, sadržajima koji nisu povezani sa funkcionalnim znanjima i životnim vještinama koje je potrebno razvijati kod učenika. Taj dio se mora mijenjati, sistemski i brižno. Reformama koje su u inicijalnoj fazi realizacije treba ozbiljno pristupiti, angažujući najbolje stručnjake iz prakse, akademske zajednice i Republičkog pedagoškog zavoda, te resornog Ministarstva, kako bi one zaista i imale svrhu. Takođe, sva načela i postulati, te pripadajuća metodologija kod realizacije reforme obrazovanja, moraju počivati na realnim potrebama učenika i nastavnika, te potrebama tržišta rada. Trenutno djeluje kao da ovi procesi nisu uopšte shvaćeni kao prilika da se napravi stvarni zaokret. Da li je razlog u neodgovarajućim kompetencijama kadra koji ove procese vodi ili u kombinaciji faktora, tek ćemo imati priliku vidjeti.
Kada govorimo o reformi obrazovanja, koja se odavno najavljuje, šta bi trebalo da budu rezultati te reforme?
Ako bih morala u jednoj rečenici i pojednostavljeno odgovoriti, reforma treba da donese srećnu djecu i nastavnike, koji se raduju odlasku u školu i za koje učenje i poučavanje predstavljaju izazov i put ka životnoj i profesionalnoj samoaktuelizaciji. Ali pošto je ovo ozbiljno pitanje, ja ću mu posvetiti posebnu pažnju, a odgovor ne može biti tako kratak.
Ključna promjena mora se dogoditi u pristupu i sadržaju učenja i poučavanja. Učenje mora u rezultatu imati razvoj ključnih kompetencija i životnih vještina, kako sam već rekla. Kompetencije koje su ključne za mobilnost učenika i radne snage na tržištu rada budućnosti su: komunikaciranje na maternjem i stranim jezicima, matematička pismenost i osnovna znanja iz nauke i tehnologije, digitalna kompetencija, učiti kako se uči, međuljudska i građanska kompetencija, preduzetništvo i kulturno izražavanje.
Sklop znanja, vještina, nadarenosti i stavova u datim poljima, potreban je svim pojedincima za njihovu ličnu realizaciju i razvoj, uključivanje u društvo i zapošljavanje i, ako ove kompetencije sagledate, biće jasno da su sve i jedna ravnopravno ‘nasušna’ potreba našim učenicima.
Da bi se ovo ostvarilo, potrebno je usmjeriti se na stručno usavršavanje nastavnika koje za cilj ima poučavanje učenika ključnim kompetencijama.
Uzalud nam je obojiti zidove škole, pa čak i digitalizovati učionice - što je u Republici Srpskoj rijetka pojava - ako nemate motivisan kadar koji će stvarati ‘čaroliju” i mlade ljude spremne za društvo znanja u svojim učionicama. Već sam spomenula na početku da je potrebno stvoriti uslove za uspostavljanje agencije za akreditovanje programa, katalog stručnog usavršavanja i stvoriti uslove za odgovorajući profesionalni razvoj nastavnika.
Takođe bi bilo potrebno formirati nacionalni kolegijum ili tijelo koje bi u svom sastavu imalo predstavnike svih nivoa obrazovanja, predstavnike svih nastavnih predmeta, učitelje i vaspitače, i to, kao što je to predloženo u Mreži nastavnika Edu Balkan, da u ime svake školske uprave imamo po jednog nastavnika. Na ovaj način bi svaka školska uprava imala predstavnike koji bi radili na terenskom istraživanju i podacima o stavovima nastavnika i roditelja, njihovo mišljenje o načinu realizacije nastavnog procesa i na osnovu rezultata, svaka škola pojedinačno bi trebala dobiti više prostora i autonomnosti da realizuje nastavni proces u okviru NPP-a. Reforma obrazovanja bi trebala u cjelosti revidirati postojeće nastavne planove i programe i kreirati bazu strateške dokumentacije kojom bi bio obezbijeđen model cjelovitog pristupa učenju za osnovne i srednje škole na osnovu kroskurikularnog pristupa, međupredmetnih kompetencija i životnih vještina.
Reforma mora rezultirati i obukom nastavnika za revidiranje nastavnih programa svakog razreda i kreiranje nastavnih scenarija integracijom nastavnih sadržaja u skladu sa konceptom cjelovitog pristupa učenju, sada u klasičnoj i onlajn formi. Nastavnici moraju biti obučeni za kreiranje podsticajne sredine za učenje u realnom ili onlajn okruženju, jer je situacija sa kovidom iako prinudno, odredila pravac kretanja reformisanja obrazovanja ka digitalizovanju nastavnih sadržaja i promjenom paradigme u poučavanju.
Pametni obrazovni sistemi ulažu sredstva u obrazovanje i njima obrazovanje ne stoji na zadnjem mjestu prioriteta. Njihov uspjeh se povezuje sa promjenom konteksta obrazovanja, kao i sadržaja i metodologije. Provedene reforme bi i kod nas trebale rezutirati u cjelovitom pristupu učenju koji insistira na povezivanju znanja iz različitih oblasti u jednu cjelinu kroz integrativnu nastavu koja učenicima može da omogući sticanje sistematizovanijih i produbljenijih znanja koja su primjenjiva u svakodnevnom životu.
U ovakvoj organizaciji nastave, manje se praktikuje podjela na pojedinačne predmete, kako u klasičnoj, tako i u onlajn nastavi. Podrazumijeva se objedinjen nastavni proces neopterećen predmetnim podjelama, u kome bi učenici postali aktivni činioci nastavnog procesa, stičući iskustvena znanja. Potrebno je izaći „iz kutije” tipičnih obrazaca koji su se pokazali gotovo neupotrebljivi za učenike današnjice.
Reforma obrazovanja bi trebala donijeti objedinjavanje postojeće baze digitalnih nastavnih materijala, koji bi prošli akreditaciju, uz jasne smjernice šta može da bude dio baze, kao i način na koji se vrši vrednovanje.
Da li bi reforma obrazovanja trebalo da uključi i šira pitanja obrazovanih i upravljačkih politika. Recimo, imenovanje direktora u školama po političkoj liniji ili npr. način na koji se biraju agencije, prevoznici ili lokacije za školske ekskurzije?
Apsolutno! To je nužno. Potrebno je revidirati kompletnu obrazovnu politiku. Trenutno je sistem uređen tako da kolektiv i nastavnici nemaju nikakvu ulogu u izboru rukovodilaca i praktično ministar odlučuje o izboru. Jasno je da je cilj da se ovaj proces politizuje. Politika nema šta tražiti u školi. To je zadnje mjesto gdje bi trebala imati uticaj na donošenje odluka. A jasno je da se sve odluke donose isključivo na „političkom terenu”, vrše se politički pritisci na izbor nastavnog kadra i u takvim uslovima šanse za izbor najboljih među nama, zapravo su minimalne.
Pravilnik o zapošljavanju je takav da pruža ogroman prostor za manipulaciju. Često se dešava da se krši i zakon i pravilnici o zapošljavanju prilikom prijema kandidata, da se krše njihova osnovna prava na rad i da im se uskraćuju jednake šanse tokom vrlo nestransparentnih procedura. Time nisu samo zakinuti najbolji kandidati koji ukoliko nisu politički podobni nemaju nikakvu šansu da dobiju posao, nego prvenstveno naši učenici, kojima takvi nastavnici neće predavati.
Vi sad govorite o konkursima za zapošljavanje nastavnog kadra. Šta je tu potrebno promijeniti da bi poslove dobijali najbolji?
Potrebno je revidirati pravilnike i definisati jasne kriterijume, precizirati literaturu koja se koristi za pripremu testiranja. Ovo moram dodatno pojasniti. Često se dešava da komisija - ili čak direktor - kreira test koji sadrži pitanja koja ni nastavnici koji su godinama u nastavi ne znaju ili ne moraju da znaju odgovoriti. Postavlja se pitanje iz kakve literature se ova pitanja preuzimaju. Zatim se desi da samo određeni kandidat odgovori na sva pitanja, pa se i ovdje otvaraju brojne nedoumice, kako je do toga uopšte došlo da kandidat sa npr. niskim akademskim prosjekom uradi sve a najbolji studenti ne urade test. Naravno, niko ne tvrdi da je samo prosjek na fakultetu mjerilo pedagoškog uspjeha, koji tek treba da se ostvari u učionici. Zato je potrebno i pravilnike prilagoditi utvrđivanju kompetencija kadra koji planira zasnovati radni odnos sa jednim širim ali sprovodivim kriterijumskim okvirom kojem nema mjesta za manipulaciju.
I inicijalno obrazovanje nastavnog kadra je obezvrijeđeno. Nekada su nastavničke fakultete upisivali najbolji učenici, a danas smo stigli do toga da ove fakultete često upisuju ljudi na drugom upisnom roku, kada ne uspiju upisati željeni fakultet ili prosječni učenici kojima se ovo nameće kao izbor jer na ovim fakultetima uvijek ima mjesta, s obzirom da prosvjeta ne spada u „popularna” zanimanja i da imamo najniže plaćen prosvjetni kadar u Evropi, te da mnogi prosvjetni radnici žive u borbi sa osnovnim egzistencijalnim problemima. Ovim pitanjima treba posvetiti veću pažnju, a moja namjera je da se u narednom periodu bavim upravo temom „konkursi” i procedure prilikom zapošljavanja nastavnog kadra.
Vi imate dvostruku ulogu u obrazovanju, i kao roditelji i kao nastavnik, što vam omogućava da sagledate stvari iz različitih, ponekad i suprotstavljenih perspektiva. Kako i koliko roditelji treba da budu uključeni u proces obrazovanja, kakva bi trebalo da budu njihova očekivanja od nastavnika i obrnuto? Kako bi trebalo da izgleda ta saradnja?
Naravno, ova pozicija mi pomaže da budem bolji nastavnik i da pokušam kroz svoju "kućnu djecu" - kako u šali znam reći jer svi moji učenici jesu moja djeca - saznati kakav bi njih nastavnik motivisao, ko ih inspiriše i navodi da više rade na sebi, koje su to metode efikasne i daju najbolje rezultate. Isto tako i kao nastavnik pokušavam razumjeti roditelje, njihove potrebe i očekivanja. Znam da im ni najmanje nije lako. Treba opremiti školarca danas kada ništa nije besplatno a po najmanje obrazovanje i da mnogi moraju birati između toga da li opremiti školarca ili platiti račune. U našoj zemlji veoma je izazovno biti roditelj, to zahtijeva brojna preispitivanja, krvav rad za nikakav novac u utakmici u kojoj njihova djeca gledaju nekolicinu svojih vršnjaka kojima roditelji mogu kupiti sve, a oni jedva “krpe kraj s krajem”. Pa vi onda u toj situaciji objasnite djetetu da treba njegovati neke druge vrijednosti koje su trajne.
Naravno, na tom putu pravih vrijednosti treba po svaku cijenu istrajati i to je jedino moguće ukoliko su roditelji i nastavnici na istoj strani – na strani učenika i njihove dobrobiti.
Mnogi roditelji se žale da je njihova uloga u Savjetu roditelja samo formalna i da nemaju učešće u donošenju važnih odluka?
Potpuno ste u pravu kada preispitujete realizaciju potencijala te saradnje. Jeste taj segment nedovoljno zastupljen i iskorišten. Sama uloga savjeta roditelja često je formalna, tako se shvata i sprovodi, a može biti sasvim drugačije realizovana. Program rada savjeta roditelja treba da kreiraju sami roditelji, a ne da im se servira gotov dokument. Roditelji treba da budu najvažniji resurs za ispitivanje potreba u obrazovanju. Promjene i reforme moraju počivati na saradnji škola-nastavnik-roditelj, kako bi učenici bili srećni i dobijali maksimum u nastavnom procesu.
Vrlo često s obje strane postoji nerazumijevanje i neshvatanje potrebe za zajedničkim radom. Roditelji se često nađu u situaciji da ne razumiju potrebe određenih postupaka, pa ulaze u dio procesa za koji nisu kvalifikovani. Nastavnici, baš zbog ovakvih stvari, često drže nastavni proces izolovano i ne uvodeći dovoljno roditelje u neke faze u kojima bi mogli biti odlični saradnici.
Da bismo saznali kako roditelji razmišljaju, kakva su njihova očekivanja, koje su nove potrebe djece i roditelja, s obzirom da radimo u potpuno novim uslovima, nastavnička zajednica Edu Balkan kreirala je Balkanski roditeljski sastanak koji poziva sve roditelje Balkana da budu sudionici, mapiraju probleme i izazove, predlažu rješenja i budu ravnopravni sudionici u ocjenjivanju i stanja i perspektiva. U Edu Balkan zajednici smatrali smo da roditelji to zaslužuju i evo iza nas je već mjesec dana produktivnog rada, a jedanput sedmično imamo jednočasovni sastanak, koji je moguće pratiti i biti uključen i informisan o svim aktuelnim pitanjima.
Obrazovanju više nego ikad trebaju brze reakcije i odgovori na stalne promjene i izazove koji zahtijevaju stručnost, nasuprot tromog sistema koji u svemu kasni.
Kao dobitnica prestižne Fulbright stipendije, bili ste na studijskom programu u Americi, gdje ste izučavali upotrebu informaciono-komunikacionih tehnologija u učionici i medijsku pismenost, a praktični dio programa odvijao se u srednjoj školi, gdje ste izučavali izradu nastavnih planova i programa. Kakva znanja i iskustva donosite iz Amerika koja bi se mogla primijeniti u našem obrazovanju?
Veoma je važno za nastavnike da, ukoliko imaju mogućnost, razmijene iskustva sa kolegama u drugim dijelovima svijeta. To je važno ne samo zbog toga što bismo trebali donijeti nova rješenja i unaprijediti svoje kompetencije u radu, već i zbog toga što trebamo provjeriti i koliko su metode koje mi kao stručnjaci upotrebljavamo univerzalne, te da provjerimo da li smo sposobni za rad u globalnom okruženju. Ovo je veoma važno za samopouzdanje nastawnika, ali još više da bi se provjerila upotrebljivost naših metoda u učionici, jer od toga zavisi uspjeh i naših učenika.
Obrazovni sistem u SAD nemoguće je uopšteno opisati, s obzirom da se veoma razlikuje organizacija između različitih država, distrikta, pa čak i na nivou lokalne zajednice. Sistem finansiranja ovog sektora se znatno razlikuje od našeg, a lokalne zajednice imaju veliku ulogu u kvalitetu škole koja toj zajednici pripada, pa tako bogate lokalne zajednice mnogo više ulažu u škole i tu se prepoznaju velike razlike u kvalitetu.
Ipak, ono što je na uzorku škola koje sam ja imala priliku upoznati je specifično i sasvim drugačije, a sigurno dobra formula za uspjeh je odgovarajući lični dohodak prosvjetnih radnika. To je veoma bitna pretpostavka za opredjeljenje najboljih da postanu prosvjetni radnici i tome se u potpunosti posvete. Ukoliko vas muče egzistencijalna pitanja, neplaćeni računi, potreba za dodatnim izvorima zarade, vi nećete imati besprijekornu posvećenost svom poslu, čak i uz najbolju volju.
Dakle, potrebno je i taj segment staviti u fokus – vratiti dostojanstvo prosvjetnim radnicima kroz odgovarajuće koeficijente i plate koje su dovoljne za život.
Bila sam impresionirana profesorima koje sam upoznala tokom dva mjeseca prakse u srednjoj školi Streetsboro u Ohaju. Njihov entuzijazam, posvećenost, količina autonomnosti koju pokazuju u radu, a koja im je obezbijeđena, zaista su nas zadivili.
Škole i učionice su digitalizovane i vi kao nastavnik imate sve mogućnosti na raspolaganju. Njihovi nastavnici su se izborili za veliku količinu samostalnosti u realizaciji sadržaja koji se u nastavi koriste. Rekli su, doduše, da je to bio proces i da se nije desilo samo od sebe, ali da su i oni revnosno pokretali inicijative i bili uporni.
To i mi moramo usvojiti – učešće nas nastavnika, na koje se odluke odnose, u samim procesima odlučivanja. To je veoma upečatljiva razlika između nas ovdje i nastavnika tamo.
Većina nastavnika kreira svoj profesionalni razvoj prema svojim afinitetima, te takođe razvijaju nove vještine i kompetencije i mijenjaju postojeće okruženje ukoliko utvrde da ono ne odgovara učenicima u smislu ishoda učenja i njihovog ličnog razvoja. I roditelji su veoma angažovani sudionici obrazovnog procesa. Kada znaju da je kvalitetno obrazovanje ključno za sva kasnija postignuća njihove djece, spremni su uložiti dodatne napore i pružiti nastavnicima podršku da se taj proces nesmetano odvija.
Ali da ne bismo poslali pogrešno poruku o idealnom i uniformnom sistemu, naravno da postoje škole u sredinama koje su terećene brojnim problemima i one su sada u tranziciji i pokušaju da se podigne i njihov standard u učenju i poučavanju.
