Pandemija koja traje više od godinu dana, negativno se odrazila na mnoge aspekte naših života. Socijalni radnik Ognjen Ranisavić upozorava da ovakvo stanje najviše škodi onima koji su u bolnici, te nudi i sam volonterski da se uključi i pomogne. „Treba uraditi bilo šta, sve je bolje od ovog trenutnog“ kaže. U razgovoru smo se dotakli raznih tema od kako je pandemija uticala na njega, da li je zaposlen, šta je potrebno najviše osobama sa invaliditetom i kako reaguje kad neko sam krene sam da gura njegova kolica.
„Predrasude će postojati dok je ljudi, i ne treba mnogo obraćati pažnju na njih, mnogo je važnije djelovati i živjeti uprkos njihovom postojanju. Imao sam, na primjer, predrasudu da se čovjek koji ne vidi ne može sam obrijati. A može! Imam prijatelja koji me je pokazao da griješim. Sad možda neko ima predrasudu da ljudi u kolicima nemaju predrasude prema ostalim osobama sa invaliditetom. E, imaju“, priča Ranisavić.
Šta je po Vama, kao socijalnom radniku, trenutno najveći problem osobama sa invaliditetom?
Jako je teško da odgovorim na to pitanje, prije svega jer nemam dovoljno informacija o potrebama svih osoba sa invaliditetom. To je široko polje. Ono što mogu reći, iz ličnog iskustva, najveći problem je mobilnost i pokretljivost ljudi koji se koriste kolicima kao ja. Prije svega mislim na kvalitet pomagala, arhitektonsku pristupačnost, dostupnost javnih institucija i javnog prevoza. Naravno, ono što je problem i većini stanovništva, a i nama je, to je nizak ekonomski standard i jako mala primanja lica sa invaliditetom. Podrška države i sistema tu mora da bude još jača, a obaveza lica sa invaliditetom je da što više koriste sve što mogu, da izađu i žive život, uče i doprinose razvoju društva, a onda će i sve ostalo doći na svoje, kad sistemi postanu zavisni od znanja i vrijednosti lica sa invaliditetom, onda će i barijera biti manje. u svakom smislu.
Tokom pandemije mnogi su izgubili posao, mentalno stanje im se narušilo. Kakva je situacija kod Vas? Da li ste trenutno zaposleni?
Trenutno sam pripravnik u jednoj nevladinoj organizaciji. I to sam počeo u jeku pandemije. Što se tiče mentalnog zdravlja iskoristio bih priliku da zamolim nadležne da se obrati pažnja na ovaj važan aspekt ljudskog zdravlja, naročito da se obrati pažnja na ljude koji su u bolnicama koji boluju u samoći, tim ljudima treba neko da ih posjeti, sasluša i pomogne, a da to nije medicinsko osoblje. Neko treba da pozabavi tim ljudima. Ljudi umiru sami. Smatram da bi za početak bilo dovoljno da se sveštena lica, svih vjeroispovijesti, mogu uključiti kao podrška bolesnicima, da ih obilaze, slušaju, razgovaraju, oni mogu da pomognu, njihovo pojavljivanje i riječ znači mnogo većini ljudi, a vakcinacija omogućava zaštitu tih ljudi i ne bi ugrožavali sebe i okolinu. Evo možemo i mi socijalni radnici da se uključimo, organizujemo se i volonterski pomažemo da se ljudima pomogne, treba uraditi bilo šta, sve je bolje od ovog trenutnog.
S obzirom na to da možete dvojako da posmatrate osobe sa invaliditetom, šta je ono što je osobama sa invaliditetom najviše potrebno?
Na stranu sve, smatram da je potrebno lica sa invaliditetom podržavati i osnaživati da izađu iz sebe, svojih kuća, porodične zaštite i gurati ka što većoj samostalnosti, uvažavajući granice koje invaliditet nameće. Sve ostalo će doći na svoje. Možda će reći da sam budala, ali to je moje mišljenje.
Koje su najčešće predrasude i stereotipi sa kojima se svakodnevno susrećete?
Ne znam šta bih naveo. Predrasude imaju svi, a kad kažem svi mislim baš svi. Predrasuda je mišljenje o nečemu što ne poznajemo, sud bez znanja i u životu je generalno korisno imati predrasude. Na primjer, opržim se na jednu vatru i shvatim da vatra prouzrokuje bol. Kad naredni put vidim vatru, iako nije ista kao ona prva, javiće se predrasuda da će me opržiti, iako je nisam pipao da provjerim i ta predrasuda će mi pomoći da izbjegnem bol. I to je korisna predrasuda, kad se postavi ovako na jednostavnom primjeru. Predrasude će postojati dok je ljudi i ne treba mnogo obraćati pažnju na njih, mnogo je važnije djelovati i živjeti uprkos njihovom postojanju. Predrasude su neznanje, a postoji mnogo ljudi koji malo znaju o invaliditetu i mogao bih nabrajati do sutra sve predrasude sa kojima sam se susreo – i ništa se ne bi promijenilo. Davno sam se prestao mučiti predrasudama i stereotipima kao nečemu što treba iskorijeniti, jer je to Sizifova borba. Živjeti uprkos njima je mnogo zdravije i korisnije.
Oprobali ste se u mnogim vodama; od marketinga, aktivizma, nevladinog sektora, YouTubea... Šta je ono što Vas trenutno ispunjava?
Trenutno ne najviše ispunjava rad na razvoju o promociji društveno odgovornog poslovanja u Bosni i Hercegovini. Smatram da je ta oblast zapostavljena i neiskorištena. Svoju energiju i razmišljanje sam usmjerio kako da pomognemo poslovnoj zajednici da radi i stvara profit, a opet i kako da ima osjećaja za zajednice u kojima rade, kako da budu odgovorniji, kako da podrže i pomognu ljude, a da to nije klasična humanitarna aktivnost ili sponzorstvo. Radimo na razvoju projekata i kampanja koje će odgovoriti potrebama poslovne zajednice, ali i potrebama ljudi, a da to nije puko jednokratno pomaganje i sponzorstvo, nego da ima širi značaj. Najbolje će ovo sve opisati kineska izreka, koju svi znamo, koja glasi: „Daj čovjeku ribu, nahranio si ga za jedan dan. Nauči čovjeka pecati nahranio si ga za cijeli život“. Naša je misija da usmjerimo poslovnu zajednicu da ulaže u učenje pecanja ribe, a ne u kupovinu gotove ribe. Naravno, slikovito govoreći. U pripremi je i platforma putem koje ćemo promovisati i predstavljati najbolje primjere društvene odgovornosti i na taj način dati i ljudima jasniju sliku o tome od koga da kupuju i koji su poslovni subjekti odgovorniji i svjesniji svoje odgovornosti, a što će se sigurno odraziti i na samo poslovanje, u pozitivnom smislu, onih kompanije koje su bolje i svjesnije u svom poslovanju. A tim ljudi okupljen oko ove ideje će sigurno pružiti najbolja rješenja na zadovoljstvo i poslovnih subjekata, njihovih partnera, zaposlenih i javnosti, generalno.
S obzirom na to da mnogi ne znaju kako da se postave kad pričaju s nekim ko je u kolicima i imaju tu želju odmah da počnu da ih guraju kako bi pomogli, kako volite da ide komunikacija kad neko s Vama komunicira prvi put? Da li Vama to smeta?
Sve što ljudi ne rade drugim ljudima ne treba da rade ni licima sa invaliditetom. Guranje i ostali pokušaji pomaganja bez konsultacije i dozvole su pogrešni. Zamisli da tebe sad neko iz čista mira počne gurati ili vući za ruku negdje… to jednostavno nije poželjno u našem društvu. Tako je i sa licima sa invaliditetom. Nema tu nekog bontona ili pravila kako se ponašati i kako pomoći. Jednostavno, kako se odnose ljudi prema svim ostalim tako i prema licima sa invaliditetom. Mislim da je to najbolji uputstvo.
Šta je ono što je tokom pandemije Vama najteže palo? Da li ste imali pomoć i ko Vam je za vrijeme karantina pomogao?
Najteže mi je pao karantin i to što nisam mogao ići i raditi sve ono što sam radio prije karantina. Nekih posebnih smetnji nisam imao. Živim samostalno već dugo, mogu da obavim sve stvari neophodne za život sam, bez pomoći, i pandemija, lično meni, nije otežala funkcionisanje. Sve što mi je bilo potrebno sam obavljao, kažem opet u skladu sa svim mjerama i uputstvima koja su ograničavala i sve ostale, kao što su nošenje maske, držanje distance i ostalo, osim tih generalnih otežavajućih faktora nisam imao problema.
Iako na kraju, dva ipak važna pitanja - ko je Ognjen Ranisavić i kako sebe vidite?
Ova pitanja su mi najteža. O svemu je lakše pričati nego o sebi, ali neću bježati od njih. Probaću da se opišem, naravno, subjektivno, onako kako se vidim. Trudim se da budem jednostavan, iako je to najteže, u svakom segmentu života – od pojavljivanja u javnosti, posla pa do neformalnih i privatnih odnosa. Vremenom sam naučio tu vještinu da se suprotstavljam samo kad moram, da zaštitim svoje vrijednosti ili da odbranim nekog za kog smatram da nije kriv. Sve ostale svakodnevne priče, o politici, dešavanjima u gradu, državi, regiji me rijetko zanimaju. Jako rijetko pričam i o sportu, osim ako to nisu stoni tenis ili košarka – prema tim sportovima gajim posebnu ljubav. Trudim se da energiju koristim racionalno, za stvari koje su mi bitnije od ispraznih razgovora uz kafu i da gledam svoja posla. Ako nemam zajedničku temu sa sagovornikom, onda ću se potruditi da se našalim, da se smijemo i opustimo – korisnije je od „sikiracije“ i „brige“, i sveprisutne kuknjave o svemu i svačemu. Takođe, volim da budem tu za ljude do kojih mi je stalo, da pomognem i obodrim, uradim i podržim rad i ideje. Trudim se da budem otvoren, a pritom tradicionalan, ne bježim od novih ideja i novog znanja, ali se držim i vrijednosti našeg naroda i kulture kraja iz kog potičem – iz Janja, opština Šipovo, ljuta Krajina. Smatram da jedno bez drugog ne idu i, kako iskustvo pokazuje, na dobrom sam putu.
Na šta ste najviše ponosni iz svoje biografije?
Veoma važna stvar iz moje biografije je diploma socijalnog radnika. Svojevrsna potvrda, naizgled bezvrijedna, koja mi je odredila životni put i u kojoj sam našao sve ono što sam trebao, široku lepezu znanja i široku mogućnost za rad. Granica socijalnog rada i socijalnog radnika je društvo, a društvo je živo, organizam koji se stalno razvija i širi, a kome je teško odrediti granicu. Možda čak da se slobodno izrazim i nema granicu, jer ne postoji računar ili mislilac koji može da odredi granicu društva, njegov početak i kraj. Ovako kad se postavi društvo izgleda haotično i zastrašujuće, ali je istovremeno i puno mogućnosti da se radi. Što je kompleksnije društvo, socijalni radnici imaju više mogućnosti da poboljšaju kvalitet života, da unaprijeđuju i usavršavaju sisteme u kojima živimo. Ovako postavljeno, diploma znači zeleno svjetlo da se uhvatimo u koštac i život posvetimo ljudima – neko kroz državni sistem socijalne zaštite, neko kroz obrazovni, neko kroz nevladin i poslovni sektor. Mogućnosti je mnogo, ali i potreba ljudi koje treba zadovoljavati. Zbog toga sam posebno ponosan što sam kroz obrazovanje dobio alate i vještine kojima mogu da svaki dan, malim koracima, radim na poboljšanju kvaliteta života ljudi.
Ova priča/prilog je dio projekta neVIDLJIVI koji provodi SUMERO u partnerstvu sa produkcijskom kućom SOURCE, a koji se realizuje uz podršku USAID-a u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH.
