<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Niko se nije izvinio što je pretučen gladan čovjek

Blog

Koliki je stepen siromaštva i nemoći pa neki ljudi moraju kopati po kontejneru ili krasti kako bi ostvarili potrebu za hranom.

03. januar 2020, 8:35

Na Marijinom Dvoru sam ovih dana prošla pored starijeg čovjeka koji kopa štapom po kontejneru. Da smo se mimoišli na ulici nikada ne bih pomislila da je čovjek u takvom stanju potrebe, jer je bio obučen više nego uljudno, onako kao su kod nas stariji ljudi obično sređeni jer su tako naučeni - cipele, hlače na peglu, košulja, kaput.

Takvi prizori sigurno nikome nisu prijatni. Prije tog susreta, i nakon njega, srela sam se i s migrantima koji na kiši i vjetru prodaju papirne maramice ne bi li nešto zaradili. Iste večeri gledala sam video na društvenim mrežama kako su zaštitari u jednom trgovačkom centru brutalno pretukli migranta jer je, kako sam kasnije saznala od očevidaca događaja, ukrao čokoladicu.

Koliki je stepen siromaštva, nemoći i očaja kod tih ljudi pa nemaju drugog izbora već da kopaju po kontejneru ili da kradu u nekom supermarketu kako bi ostvarili osnovnu životnu potrebu za hranom?

Kompanija u čijoj poslovnici se desila krađa izvinila se svojim kupcima i uposlenicima zbog ovog nemilog događaja. Smatrali su, naime, da je prebijanje migranta neugodnost.

Zaštitari agencije koja osigurava ovaj tržni centar tvrdili su da su uz minimalnu upotrebu dozvoljene fizičke sile savladali migranta koji ih je, kako su naveli, napao hladnim oružjem u njihovim službenim prostorijama. Čitala sam izjave očevidaca ovog događaja u medijima koji tvrde da to nije tačno, te da se radi o njima poznatom migrantu koji pored tog tržnog centra često prodaje papirne maramice.

Kompanija koja ponosno ističe da je najveći domaći trgovački lanac, uz prenošenje odgovornosti na zaštitarsku agenciju koja osigurava njihovu poslovnicu, nije ponudila ništa drugo osim kratkog izvinjenja. Izostala je empatija, izostala je, na primjer, inicijativa da se ova, kako oni sebe vide, društveno odgovorna kompanija uključi u pružanje pomoći migrantima na bilo koji način.

Izvinjenje radnicima i kupcima nije dovoljno

Mogli su kao izraz dobre volje i iskrenog izvinjenja svojim kupcima, ponuditi pomoć volonterima i organizacijama koje svakodnevno i neumorno pružaju pomoć migrantima. Sigurna sam da bi to svi rado dočekali.

Međutim, izvinjenje koje je upućeno radnicima i kupcima koji su svjedočili za njih "nemilom" događaju ne može i ne smije nam biti dovoljno.

Ovaj događaj duboko je potresao mnoge građane i građanke BiH koji svoj novac troše u ovom trgovačkom lancu. Mi koji nismo bili tog dana u toj poslovnici, svakodnevno smo u njihovim poslovnicama širom BiH, nismo dobili izvinjenje.

Očigledno je da su migranti ovakvim izvinjenjem potpuno isključeni i dehumanizirani, pravimo se da ih nema, oduzimamo im i ono malo ljudskog dostojanstva. Kao njihovom kupcu ovakvo mi izvinjenje ne znači ništa. Nisu nam se izvinili što je pretučen gladan čovjek naočigled svih prisutnih i cijele bosanskohercegovačke javnosti.

Imam svako pravo sumnjati da se ništa drugačije ne bi postupalo ni prema onom starom čovjeku kojeg sam spomenula na početku, kada bi on iz očaja ukrao nešto.

Ne opravdavam krađu, ali ne mogu prihvatiti da za ukradenu čokoladicu ili možda sutra za neku konzervu hrane nekoga pretuku.

Bez empatije i solidarnosti

Jasno možemo vidjeti iz ovog slučaja na koji način se naše društvo i institucije odnose prema problemima s kojima se svakodnevno suočavaju migranti, prepušteni su sami sebi, svojim strahovima i borbama.

Čitam i kako je humanitarna organizacija Pomozi.ba uz pomoć donatora uzela pod zakup jedan zatvoreni motel kako bi bar djelomično riješili smještaj migranata koji se već dugo vremena pod otvorenim nebom nalaze u Tuzli. Međutim, najavili su kako očekuju da će zbog ovog poteza izgubiti neke donatore.

"Svjesni smo da ćemo ovim potezom i izgubiti dio donatora koji su nam pomagali kod akcija pomoći našem stanovništvu, a ovo navodimo iz razloga jer smo u prethodnom periodu dobivali poruke od pojedinih ljudi koji su nam otvoreno rekli da su prestali da pomažu naše akcije jer pomažemo migrantima koji, citiramo 'uništavaju našu državu'".

Pročitala sam na društvenim mrežama kako je jedan od svjedoka premlaćivanja migranta izjavio: "I treba da ga tuku jer mi, kao Sarajliji, takvi ne trebaju".

Pomislila sam koliko nas samo ima takvih, bez osjećaja empatije i solidarnosti, a da to nisu imali priliku pokazati. Ipak se nadam da još uvijek ima više onih koji su spremni pomoći bez obzira na svoje svakodnevne borbe. Ako ne možemo pomoći, onda bar da ne odmažemo.

Gladni, žedni i promrzli na ulici

Zahladnjelo je. Na Trebeviću je bilo snijega. Padala je kiša i puhao je hladan vjetar. Razmišljala sam kako se bilo koja osoba koja je primorana biti na ulici jer nema gdje drugo osjeća?

Mnogi migranti nalaze se po cijelom gradu posljednjih nekoliko mjeseci. Kada prođemo pored njih razmišljamo li o kakvim životima oni sanjaju, koje su njihove želje za taj dan, kakve su njihove borbe?

Koliko dana i mjeseci oni već borave na ulici, gladni i žedni, neispavani, promrzli?

Nakon teškog, sumornog i hladnog dana oni neće kao većina nas otići u topli dom. Neće imati priliku da se istuširaju toplom vodom i dobiju kvalitetan obrok.

 

Tekst preuzet sa portala Al Džazire