Bijeg obitelji Saše Stanišića, koji je tada tek napunio 14, iz rodnog
Višegrada u proljeće 1992., u biti je morao nalikovati na opise
Zabranjenog pušenja u pjesmi “Yugo 45”. Mogla je to slobodno biti i Lada
ili kakav Golf II, nebitno. “Grijeh” Stanišićeve obitelji bilo je to
što mu je otac bio Srbin, majka Bošnjakinja.
U svakom
slučaju, pismeni, bistri dečko iz istočne Bosne spasio se bijegom u
Heidelberg, grad koji se pokazao kao možda i najbolje mjesto za
studiranje ono što ga je zanimalo. Još koju godinu poslije i mladić je
2006. bacio u trans njemačku publiku poluautobigrafskim romanom
sarkastičnog naziva “Kako vojnik popravlja gramofon”, o unikatnom opisu
života u Jugoslaviji, opsade Višegrada i svega što je uslijedilo.
Stale
su pljuštati nagrade, roman je do danas preveden na 31 jezik, pa si je
mladi spisatelj mogao priuštiti istraživanje života i ljudi u zabiti u
posttranzicijskom Brandenburgu 25 godina nakon pripojenja DDR-a BRD-u.
Bila je riječ o romanu “Uoči slavlja”, izdanom 2014., o još jednom
literarnom briljantu. Stanišić je definitivno postao ikonom mlade
književne scene u Njemačkoj, no u BiH je iznenada postalo cool
identificirati mladog spisatelja kao nacionalno “svog”, a u Njemačkoj je
kulturno puritanski dio kritike ostao šokiran time što se jedan
imigrant drznuo opisivati Nijemce. I pritom još biti tako prokleto
zanimljiv, precizan i duhovit.
Kao kad objašnjava da u
selu imaju jednog i pol neonacista, ili sve što je prethodilo da g.
Schramm ustrijeli aparat za cigarete, ili kako se Imboden kod Ullija u
gostionici/garaži propio baš nakon što mu je umrla supruga. Navodno, da
nadoknadi godine trijeznosti. Ukratko, Stanišić je postao faca. Prošle
godine izdao je još jednu knjigu, “Fallensteller”, za njim su poludjeli
mainstream mediji u Njemačkoj, potom i po svijetu.
Tako ga
je primijetio i The Huffington Post. No u tom slučaju Stanišić se
hvatao za glavu. “Ne čitam The Huffington Post i nitko ga ne bi trebao”,
komentirao je kad smo mu otkrili da ga je megapopularni portal
proglasio “jednim od 17 izbjeglica koji su promijenili Njemačku”, među
ostalim u društvu Volkera Hadera, Marine Weisband, Horsta Köhlera,
Yareda Dibabe, Helene FIscher, Herte Müller…
Pišući
roman “Uoči slavlja”, koliko ste bili svjesni da u opisu
posttranzicijskog fiktivnog mjesta Fürstenfelde i njegovih stanovnika u
istočnoj Njemačkoj otkrivate mnoštvo elemenata opisa života u kakvom
tipičnom bosanskom gradiću?
Nisam konkretno
ciljao na paralele, ali jasno mi je i ne čudi me da plodovi
globalizacije posvuda rastu bez obzira na kulturne, socijalne i
geografske predispozicije. Gostovao sam s knjigom u Brazilu, i diskurs
se i tamo vodio baš o tome, o detaljima života koje opisujem u ruralnoj
sjevernoj Njemačkoj i njihovim oblicima pojavljivanja u Brazilu.
Na
generalnoj razini, stvarajući lokalni svijet malog fiktivnog sela bilo
gdje, stvaraju se detalji drugih sela na drugim mjestima. Čak je i humor
tipičan provinciji sličan bez obzira na ostale razlike. Ali s druge
strane ne smijemo zaboraviti produktivnu snagu lokalnoga kolorita, znači
te sasvim specifične događaje i karaktere koje je nemoguće prebaciti iz
jedne u drugu sferu, a i zašto bismo uopće prebacivali. Pogotovo kad se
radi o Bosni s njenim velikim brojem raznoraznih osobitosti, po kojima
je poznata isključivo ona.
Tu je i tradicija
bosanskog pripovijedanja i crnog humora. Kako objašnjavate fenomen da je
mladi izbjeglički imigrant iz BiH svoj roman prvijenac napisao na
njemačkom i potom preveden na 31 jezik u tiražama koje se mjere u
stotinama tisuća?
Ne znam je li crni humor kod
mene baš tradicija bosanskog pripovijedanja. Njega kao način
humorističkog rada ima u većini meni poznatih literatura, a u svakom
slučaju ne vjerujem da je riječ o pravom nacionalnom fenomenu nego, u
slučaju ovog romana, naprosto pokušaj imitacije humora stanovništva koje
živi na prostoru koji u tom romanu opisujem. To što pišem na njemačkom
lako je objasniti. Moj njemački je s vremenom postao puno ‘bolji’ nego
moj ‘naš’ jezik. Znači, lakše mi je mučiti se s jezikom koji mi je
pristupačniji. Povezivati rečenice, stvarati slike, igrati se na razini
izraza, uopće upotrebljavati osnovna zanatska načela ‘kreativnog’
pisanja. A kad smo već kod naklade, pa nije ona baš tolika.
Nekoliko
godina nakon njemačke objave romana “Kako vojnik popravlja gramofon”
krenula su balkanska svojatanja vas kao svoga pisca koji je iz BiH
emigrirao u Njemačku. Kako vi na to gledate i kamo biste sebe smjestili?
Takve
stvari smatram prvenstveno nepotrebnim pojednostavljivanjem
kompliciranih odnosa između podrijetla i produkta rada, u mom slučaju
spisateljstva. Podrijetlo nije estetska kategorija, osim možda ako je
motiv samo po sebi. Literatura nije nacionalna pojava, osim možda kad se
pojavljuje kao propaganda. Ona je suma veza i odnosa među već samim po
sebi izmiješanim stilovima, pojedincima, povijestima na nekom prostoru.
Štoviše, ona literatura koja je meni draga svojim temama prerasta
nacionalno definirane granice koje su same po sebi sredstvo
isključivanja onog drugog, onog stranog, nepoznatog, nepoželjnog.
Nacionalno
definirane granice na taj način dovode do osiromašenja prostora i
identiteta. Spisateljstvu definirati granicu je nemoguće, a s tim je i
ograničenje pisca na slučajnost ‘mjesta rođenja’ sasvim apsurdna i
nepotrebna stvar.
Što je i gdje je vaša domovina
danas? Navodno ste vatreni navijač reprezentacije BiH, a čulo se i nešto
o anegdoti s utakmice s Luksemburgom u gostima. Tu je i nezaobilazna
gurmanska strast prema zeljanici, ćevapima i kako to već ide.
Ja
sam dijete multietničke Jugoslavije, dijete odraslo na granici Srbije i
Bosne. Moja prva velika ljubav rođena je u DDR-u. Kad mi se prohtije, u
stanju sam govoriti na jednom dijalektu s juga Njemačke. Ne jedem grah,
volim Balaševića i Boccherinija, navijam za Hamburger SV, iz grada u
kojem živim, sin mi uči dva jezika, pišem na njemačkom, a najviše čitam
južnoameričku i rusku literaturu.
Usput, nisam još nikad
izgubio novčanik, trenutno nosim narančaste čarape, nakon što završimo s
ovim intervjuom, idem posjetiti izložbu fotografija jednog brazilskog
fotografa, a večeras mi u posjet dolazi susjed Španjolac.
Koliko vam je u svemu tome značilo to što ste u Heidelbergu, pored njemačkog kao stranog jezika, studirali i slavistiku?
Razlog
je bio da sam htio čitati Ruse u originalu. To je bilo to. Pored toga
sam naučio i nešto o baroku na našim prostorima, ali taj dio sam već
pomalo i zaboravio.
Jeste li u Njemačkoj u nekom
trenutku osjetili pritisak pokušaja literarnog uniformiranja po sistemu
“kako bi imigrant trebao pisati” ili možda pokušaje utjerivanja
“deutsche Leitkultur”?
Kao i svuda, i u Njemačkoj
ima intelektualaca koji svoju ulogu u javnom diskursu definiraju time
da drugima postavljaju zadatke kako i o čemu bi oni trebali pisati,
stvarati. I bilo je, znači, takvih koji su se iznenadili temom mog
drugog romana, mojim približavanjem jednom njemačkom selu u tom romanu. U
tom njihovom iznenađenju bio je prisutan i taj meni doista krajnje
čudan stav, čudan jer je odavno prevaziđen, da pisac treba pisati o
“sebi sličnim ljudima”.
U tome se skriva ne posebno dobro
ograničena ideja po kojoj imigranti trebaju razmišljati samo o
imigrantima, Židovi o Židovima, mravi o mravima, a nipošto o pčelama.
Eto, a kad bi to doista bilo tako, znači kad bi svatko pisao samo o
“sebi” i svom “identitetu” i s njim povezanim motivima, zamislimo se
samo retrospektivno na što bi danas nalikovala svjetska literatura. Ako
baš hoćete, sve to možemo povezati s mnogim drugim autorima koji su ili
bili imigranti ili su pisali na jezicima koji im nisu bili materinji.
Koliko bismo fenomenalnih djela literature izgubili u jednom takvom
svijetu; Mann, Nabokov, Conrad… Mislim da je već i ovoliko nabrajanja
sasvim dovoljno.
U Višegradu ste u okruženju 1992.
s obitelji bili samo devet dana, a spominjali ste i da u obitelji nikad
niste govorili o ratu. Ratna trauma u vašem romanu prvijencu ipak se da
primijetiti. Na kakva ste svjedočenja nailazili pri istraživanju za
“vojnika s gramofonom”?
Pričali smo mi u obitelji
o ratu, ali tek nakon što smo ga uspjeli ostaviti daleko iza sebe. Što
se tiče pričanja i svjedočenja drugih tijekom istraživanja za roman, to
je ovisilo o mnogim osobnim iskustvima. Neki od tih ljudi bili su
otvoreniji, neki drugi nisu željeli da se vrate u taj period, što je
potpuno razumljivo.
Posjećujete li Višegrad danas?
Da, otprilike jedanput godišnje zbog obitelji koja tamo još živi.
Je
li BiH danas otporna na ratno ludilo nakon raspada Jugoslavije, s
obzirom na Dodikovo licitiranje odcjepljenjem srpskog entiteta, s
obzirom na rast bošnjačkog nacionalizma, sa snovima o hercegovačkom
entitetu.
Nadam se da jest. Ali isto tako smo se
većinom nečem nadali i devedesetih. Nada je nepotrebna, čak zna i kočiti
promjene. Potreban je angažman. Angažman snaga pristojnosti,
umjerenosti, tolerancije. Aktivan suprotstavljanje nacionalizmu, rasizmu
i šovinizmu. On bi u biti trebao biti prirodan, nešto poput, recimo,
disanja – u svakoj dnevnoj, u svakoj životnoj situaciji, u tramvaju, u
samoposluzi, u socijalnim medijima, u svakom trenutku na vrhu jezika.
Naprosto
se ne smije šutjeti i dopustiti agresivnosti i brutalizaciji da se
ukorijeni u društvu. A za sve to su potrebne investicije u obrazovanje, u
slobodu medija, u građenje civilnog društva na osnovi jednakosti i
dijaloga među etnicitetima.
Express.hr