Stigoh. Petak naveče. Nakon šetnje po predivnom, ocvjetalom šetalištu pored Miljacke vratim se u stan. I vidim jedan od zadnjih brojeva Novosti SNVa. Dino je inače jugonostalgičar. („Joj, majko moja, kako lako zaboravismo bratstvo i jedinstvo i poklasmo se“, često bi znao reći.) Nije ideološki jugonostalgičar, nego emotivni. Zadnji put je istinski bio srećan dok je još postojala Jugoslavija. A mnogo nas je takvih među jugonostalgičarima, kojima su porodice zadnji put bile na okupu dok je još bilo Jugoslavije. Poslije su nestajale i porodice i domovi. Pateći za Jugoslavijom, Dino pati za roditeljima, kojih odavno nema. Zato kupuje Novosti; kaže, najjugoslovenskije su. Dok se sa našim pasošem moglo u Hrvatsku, ja sam bio zadužen za nabavku istih. Sad se snalazi i dovija svakako. Čim čuje da je neko otišao ili ide u Hrvatsku odmah ga zove da mu kupi Novosti.
Elem, uzmem Novosti, listam, kad tekst „Sa Darom na Petrovoj gori“ Sinana Gudževića. Između ostalog, kaže kako je Dara sa deset i po godina vidjela četranest članova svoje porodice zaklanih i svoju kuću spaljenu. Spustim novine na sto, odem u sobu, otvorim prozor ... nisam čitao Darinu Poeziju, al’ pomislih, taj život je Poezija per se. Šta više očekivati od živog stvora. Česlav Miloš je rekao: „Čovjek nije stvoren da sluša paklene točkove zemaljske“. A dobre dijelove života provedemo slušajući ih. Možda u tom procjepu i zbog njega i nastaje Poezija.
Neke godine idem sa Savom Bačićem, ocem mog druga Damjana, sa sajma knjiga iz Beograda. I tada prvi put saznam za knjigu „Hronologija radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta u Bosanskom Brodu i okolici od 1894-1945“ Slavice Hrečkovski. Čudim se kako nikada ranije nisam ni od koga čak ni čuo za nju, niti ju igdje vidio. Bacim se odmah u potragu za njom. Nema, pa nema. Jedna u biblioteci u Zagrebu. Pišem im, kažu, možete doći i koristiti ju u našoj čitaonici. Šta bi, mislim, idem za Zagreb. Ne lezi vraže, isti dan surfajući beskrajnim pustopoljinama gugla, nađem da ipak ima jedna i u biblioteci Instituta za povijest Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u Slavonskom Brodu. Nazovem ih, potvrde da imaju. Spakujem se odmah i za Slavonski Brod. Pisah tada nešto o Bosanskom Brodu, pa sam bio jako gorljiv od želje da dođem do nje. Dvoje jako ljubaznih ljudi, Tatjana i Domagoj, ugoste me, ispričaju se sa mnom, poklone mi nekoliko knjiga i pozajme mi Hronologiju. Uzmem knjigu i odmah po povratku kući počnem ju čitati. Nakon nekoliko sati nad knjigom, pred sam njen kraj, naiđem na popis četrnaest članova porodice Tomić koji su poklani ispred porodične kuće u selu Gornja Vrela kod Bosanskog Broda. Jedina preživjela bila je moja baka Vidosava, koju je majka, vidjevši ustaše kako idu, izbacila kroz prozor i rekla joj da trči u obližnji gaj. Iz tog gaja, sa udaljenosti od sto metara, gledala je kako joj kolju majku i oca, braću, snahe i djecu od braće. Dok je baka bila još živa, ja sam bio dijete i nisam razumijevao šta to znači. Sad kada razumijem, bake već odavno nema. Mnogo puta sam pokušavao shvatiti šta znači živjeti sa takvom traumom. Toliko stvarnosti preživjeti već na početku života. Provesti život u stvarnosti koja uveliko nadilazi fikciju. Ili je pak bolje sjetiti se Dostojevskog koji reče da je stvarnost dovoljno fantastična da bi ju morali izmišljati i proizvoditi.
Odem do groblja Sveti Marko, na Koševu, na kojem je Dara sahranjena, siđem niz stepenice, obiđem kapelicu i pomislim, kako ću naći Daru, na ovako ogromnom groblju. Al’ ne dam se smesti. Naći ću. Napravim dvadesetak koraka od kapelice, kad dva metra lijevo Darin grob. Spustim ružu, mislim o Dari, o baki Vidosavi, o djeci pobijenoj u Sarajevu … Pokušavam zamisliti kako je bilo Dari pred ovaj zadnji rat. Kako se osjećala kada je opet došlo “vrijeme za heroje”. Znam da je moja baka bila jako uznemirena već godinu-dvije prije rata.
Sa Koševa krenem ka Hrasnom. “Gdje nam je život izgubljen u življenju”, sjetim se često Eliota i Horova iz Stene. Veče ranije kontaktirao sam drugaricu koja prodaje knjige. Ima Poeziju Dare Sekulić. Izdanje Veselin Masleša iz 1973. Sjajno! Prošetam do Hrasnog, kupim Daru, i u povratku nazad sjednem u jednu divnu baštu kafića, prepunu cvijeća, čempresa i mira, u ulici Topal osman paše na Grbavici i čitam. Tražim ima li pjesma Strelište koju citira Sinan u svom tekstu. Ima. Prije te pjesme savršena su uvertira pjesme Sa mnom tuga i stihovi “Naše poznanstvo nema početka. Srele smo se na raskršću jednog izgorjelog sela”. Potom stihovi iz pjesme Odsanjani dom. “Praznike i nedjelje paketiće ispod miške miris sapuna i ljiljana male svađe i velike šake muške … sve sam tako odsanjala ulicama.” I potom Strelište:
Zastajala sam kada sam se klela
da bih izmislila ušto se zaklinjem.
Jer ništa nisam imala do vjere u bolje
i želje da vas male
zlo veliko mimoiđe.
U lik mahnit neka udarim i luda svijetom ovim hodim
dok se svijet bijeli sviješću svojom ne osvijesti.
Dabogda nikada heroji ne bili.
I ja ne imala spomena i kolajne
i ne čekala u marami crnoj
naknadu za vaše mladosti
moji mili.
Nad snom vašim bdijem i strahujem
od potresa do lomova
od sudara do gromova
i ne znam kad će svijet ovaj da se smiri.
Sutra ćete na mom licu pročitati
da se opet negdje uznemiri.
Sutra ćete iz očiju mojih doznati
da opet negdje mati nad gladnom djecom bdi i pati.
A bogati smo. I svako pod nebom našim
malo mira i hljeba malo može imati.
Za koga mi ovo rađamo
za koga mi ovo rađamo.
Tako se bojim da vas neću moći sačuvati.
Ustanem i idem prema Miljacki. Mislim da se na ovim ulicama dešava roman Kad sam bio hodža, koji nekidan pročitah na Seadinu preporuku. Mislim i kako je Proljeće divno i kako nije čudo što Krišna u Bhagavad giti kaže „Među godišnjim dobima sam rascvjetalo proljeće“. Procjep u svakom treptaju. Dobro i zlo u svakom koraku.
