Smijeh je uvijek izraz unutrašnje slobode i vjerojatno je posljednje utočište čovjekovo u situacijama u kojima mu se čini da više ništa na ovome svijetu njegovo nije. Smijali su se galioti u predasima doživotnog veslanja, smijali su se logoraši u Auschwitzu, smijali su se i ljudi čiji smijeh nitko nije smio čuti. Samo smijeh nam ne mogu oduzeti i samo smijeh dam ne mogu nametnuti. Ako je glava u pitanju, da, pravit ćemo se da su nam smiješne šale naših diktatora, čuvara ili ubojica, ali to neće biti pravi smijeh. Srca će nam ostati mirna, ošit neće zatreperiti i sve će biti kao da se uopće i ne smijemo. Rasplakati nas mogu kad god žele, naše će suze imati svaka budala, pa valjda zato suze i nisu ono što želimo drugima pokazivati. Na obiteljskim fotografijama svi smo nasmiješeni, nitko ne plače osim male djece. To je zato što ona još uvijek prekratko u ljudskome društvu i nisu imala tu nesreću da na vlastitoj koži osjete razliku između suza i smijeha.
Režimski humor ne postoji. Postoji samo niz neuspjelih i nikom smiješnih pokušaja da se u ime ove ili one totalitarne ideologije ispriča nešto smiješno. Ne postoje ni direktorski vicevi na račun radnika. Premda se čini kako je njihova pozicija idealna za šalu: nikome odgovorni, s dobrim pregledom situacije, lišeni straha da će se nekome zamjeriti. Nema ni nacionalističkoga humora. Istina, postojali su takvi vicevi, ali samo u vremenima kada su bili strogo zabranjeni. Nismo im se smijali, ali smo u njima znali uživati: kao u skokovima s padobranom, penjanjima uz opasnu liticu, pretrčavanju ceste pred jurećim automobilom… Nacionalistički su vicevi u socijalizmu bili poput adrenalinskog šoka. Kada je nestalo razloga za šok i kada je mržnja prema drugom postala legalna, takvi su vicevi postali ogavni. Ili barem besmisleni. U njima su mogli uživati samo oni koji su željeli natjerati narod da se takvim vicevima smije. A nisu znali, kao što nikada nijedan diktator neće znati, da se ljude ne može natjerati na smijeh.
Jedan od najzornijih dokaza za tvrdnju da se Jugoslavija bitno razlikovala od ostalih komunističkih zemalja, da nismo živjeli iza željezne zavjese i da nam nije bilo kao Rusima, Česima ili Poljacima, je taj što je u Jugoslaviji komedija bila najrašireniji populistički žanr. Vesele večeri održavale su se u domovima kulture, humorističke serije imale su nevjerojatnu popularnost, a devedeset posto filmova za najširu publiku bili su komedije. Na komunističkom istoku humor je, i kad ga je bilo, spadao u samizdate, alternativnu kulturu, bunkerirane filmove i knjige. Među zabranjenim i progonjenim jugoslavenskim umjetnicima nije bilo komičara i humorista. Knjige koje je Partija kritizirala ili filmovi koji se nisu prikazivali u kinima pripadali su nekim puno smrknutijim žanrovima. U samoupravome socijalizmu čovjek je imao punu slobodu javnog smijanja. Tako se barem čini iz naše postkomunističke perspektive: danas smo puno smrknutiji, tužniji i zabrinutiji. Naravno, ne zato što živimo u lošijim društvenim uređenjima, iako nisu ni bolja, nego zato što smo temeljito zasrali pritku. Smijeh je, kao i osjećaj sreće, postao strogo privatna stvar.
Pa onda kako danas nekome izgovoriti, a da bude pravilno shvaćeno: Umro nam je Čkalja? Ljudi koji su krajem osamdesetih još bili djeca, i odrastali su u najgorih deset godina naših života, teško bi mogli shvatiti tu posvojnu riječ, familijarizaciju s pokojnikom iza kojega nije ostalo puno toga za vječnost. A svi znamo da je umiralo zadnjih godina većih glumaca od Čkalje. Ali opet bi se za rijetko kojega smjelo reći da je umro baš nama. Umirali su svojim porodicama, pozorištima, filmskim režiserima, prijateljima… Umirali su našim kulturama. Međutim, Čkalja je umro nama. Zašto? Zato što je Miodrag Petrović jedan od nekolicine amblematskih likova naših odrastanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Svaki od njih određivao je po jedan segment našeg identiteta. Sava Kovačević bio je heroj, Zdravko Čolić bio je pjevač, Silvana Armenulić bila je ljepotica i nesretnica, Josip Kraš bio je keks, Franjo Kluz bio je sako… Jedva da bi se još desetak takvih likova moglo naći u sjećanjima i osjećajima. Od njih je bilo većih, pametnijih, darovitijih, važnijih i tragičnijih, ali ti su zbog nečega ostali ljudi, a nisu postali amblemi. Za neke od amblema nije nužna bliža odrednica jer su im se imena premetnula u funkcije: tako je Tito bio Tito, a Čkalja je bio Čkalja. Ponekad izgovarajući nadimak mi uopće ne mislimo na Miodraga Petrovića.
Kada umre netko tko je amblem, vazda na tren pomisliš da to nije moguće. Potom se rastužiš, dvatriput uzdahneš i shvatiš da si odrastao, da stariš i da je sve manje među živima onih lica koja su činila tvoju prvu sliku svijeta. Premda manje osobno dramatičan i bolan, odlazak amblema nalikuje času kada čovjek ostaje bez majke ili oca. Svijet ti je prestao širiti svoja njedra, nema više nježnosti s kojima si dočekivan i za koje si vjerovao da ti bogom pripadaju. Dalje ćeš svoje nježnosti stvarati sam i možda će tvoje lice za neku novu djecu predstavljati njedra Svijeta. Ali moraš se miriti s tim da toj djeci Čkalja neće biti Čkalja. To ime zvučat će im kao što iz usta sedamdesetogodišnjih staraca zvuče riječi mama i tata. Teško je povjerovati da su i oni bili nečija djeca.
Miodrag Petrović Čkalja bio je odličan glumac, ali je svoju karijeru žrtvovao za smijeh. Toliko je puta svoje lice pokazao u komediji da ga više nitko nije znao drukčije gledati. Ne znamo je li Čkalja to svjesno učinio i je li katkad bio nesretan što je osuđen da vazda bude smiješan. Danas to nije važno. Umro nam je i nema ga više. Ali primjećujemo na fotografijama uz nekrologe ono čega smo i ranije bili svjesni, ali nam se nije dalo o tome misliti. Čkalja je imao lice tužnog čovjeka. Idealno za uloge u onim malim neorealističnim tužnim filmovima. Lice za uloge depresivaca i ubogih siromaha iz velegradskih suterena. Bio bi dobar i u Čehovljevim dramama. Mogao je pokazati ono što se ne treba reći, ali se mora vidjeti. Bio bi dobar za šutnju na sceni…
Ali ništa od svega toga: Čkalji je bilo dato da u našim životima bude Čkalja. Mnogo je to, i malo ih je koji su pod ovim nebom dobili više, ali je velika i žrtva čovjeka koji je na to pristao. Najveću nježnost, međutim, zavređuje to što nas Čkalja nije izigrao. U godinama kada su se grubo poigrali našim životima i kada ni sami često nismo bili dostojni slike svijeta s kojom smo rasli, u vremenima kada nam se vlastita prošlost izokretala i pretvarala u nešto nepodnošljivo ružno, u vremenima kad nam se znalo učiniti da nam sutra duša neće imati od čega da živi i da bi nam bilo najpametnije da odemo u neku ameriku ili kanadu i postanemo drugi ljudi, u tim je vremenima Miodrag Petrović Čkalja s puno pažnje, dobrote i smisla za vlastitu ulogu u tuđim životima, čuvao i sačuvao uspomenu na sebe. Zaslužio je da mu se mrtvom nasmijemo. Koliko god bilo teško. Ali bolje posmrtne počasti za Čkalju nema.
(Pobjeda, 25. novembra 2003.)
Izvor jergovic.com
