Evropska unija je od 2015. duboko podijeljena oko pitanja politike prema migrantima. Nedavno je požar u izbegličkom kampu Morija ponovo jasno pokazao disfunkcionalnost do sada važećih pravila.
Sada je Evropska komisija predstavila nova pravila koja bi trebala da prevladaju podjele. To je neka vrsta posljednjeg pokušaja da se spasi što se spasiti dâ. Ali je to istovremeno i priznanje bankrota EU.
Koriste se velike riječi. Komisija obećava „novi početak" i „evropski odgovor na izazove pred kojima svi zajedno stoje". Najavljuje se „pouzdani menadžment" izbjegličkih kretanja. Uz veliku pompu podgrijeva se stara čorba.
Sve već viđeno
Formulisani su prijedlozi koje već odavno znamo. Zahtijeva se, recimo, bolja zaštita spoljnih granica EU. Ali na moru je to teško izvodljivo ako ne želimo i ne smijemo da potapamo čamce pretrpane izbjeglicama. A žica uzduž granica zemalja na Balkanskoj ruti već je izgrađena, pa sada krijumčari ljude trpaju u kamione.
Ili se predlažu nekakve trupe za brzo djelovanje koje bi bile sastavljene od granične policije, pravnika i prevodilaca. One bi trebalo da pomažu državama ako ponovo odjednom dođe do velikog izbjegličkog talasa. Ali takva jedna jedinica je odavno trebalo da djeluje i u Moriji – pa gdje su bili?
A onda je tu i prijedlog da se uvedu brzi procesi odlučivanja za migrante koji dolaze iz zemalja koje imaju nisku kvotu priznavanja azila. O tome Brisel sanja već godinama. Ali do sada je ta ideja uvijek propadala suočena s realnošću pravosudnog sistema. Po kom pravnom sistemu će tu da se odlučuje? Hoće li biti prava na žalbu? Odakle će da dođu sudije?
Dablinska pravila „uspavana"
I na kraju, tu je još jedna ideja koja nam je odavno poznata: prisilno vraćanje izbjeglica kojima je odbijen zahtjev za azil – ono što je do sada bilo poznato kao „vraćanje u zemlje porijekla i tranzitne zemlje preko kojih su došli". Dvije trećine migranata koji dolaze u Evropu nemaju pravo na azil, kaže nadležna komesarka EU. I priča o sporazumima sa trećim zemljama koje bi nekako trebalo nagovoriti da prihvate svoje vlastite građane. Ali EU to pokušava već godinama i to do sada nije funkcionisalo. Zašto bi ubuduće sve trebalo da bude drugačije?
Problem je bio u takozvanim „Dablinskim pravilima", prema kojima je za migrante nadležna ona zemlja EU u koju su oni najprije došli. Protiv toga se već odavno bune zemlje na južnim, spoljnim granicama Evrope – poput Italije, Grčke i Španije.
Kraj raspodjele
Sada se ta pravila doduše ne ukidaju, ali im se žele dodati novi kriterijumi. Ko ima porodicu u nekoj zemlji EU, on bi trebalo da bude prebačen u tu zemlju. To znači da će zemlje u kojima se već nalazi veliki broj izbeglica, da dobiju nove. Malo je vjerovatno da će zemlje Skandinavije ili Njemačka time biti oduševljene.
„Mi ćemo Dablinska pravila da uspavamo", kažu u Komisiji. U stvari, to znači da su pravila dobrim dijelom stavljena van snage, jer nije mogao da se postigne dogovor o novim.
Ali centralna tačka novog migrantskog pakta jeste pitanje raspodjele izbjeglica. Brisel je uvidio da istočne Evropljane ne može da natjera na prihvat izbjeglica i tu je kapitulirao. To je lijepa pobjeda populista poput Viktora Orbana. A njemu pritom nije mrsko da ponovo podgrije svoje stare, sulude, desnoradikalne i populističke bajke o nekakvoj navodnoj „razmjeni stanovništva" i "sistematskoj zamjeni hrišćanskih Mađara muslimanskim migrantima".
Protjerivanje umesto prihvatanja
Umjesto pravedne raspodjele sada se uvodi takozvani mehanizam solidarnosti. Ko ne želi da primi izbjeglice, trebalo bi umjesto toga da se angažuje oko njihovog prisilnog vraćanja. Nije sasvim jasno kako bi to u praksi trebalo da izgleda. Ali taj zadatak bi svakako mogao da naiđe na simpatije u Varšavi, Pragu i Budimpešti.
Međutim šta bi u toj situaciji druge zemlje moglo da uvjeri u potrebu prihvatanja izbjeglica, umjesto da i oni svoju „solidarnost" iskažu njihovim prisilnim vraćanjem? Ko će u takvim uslovima uopšte pristati da prihvati izbjeglice?
Prijedlog Brisela je objava kapitulacije pred populistima i obezbjeđuje im nezasluženu pobjedu. A ono čega u svim tim prijedlozima uopšte nema je riječ – humanost. Ovdje menadžment izbjegličkih kretanja trijumfuje nad ljudskošću.
Piše Barbara Wesel, Deutsche Welle
