<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: Velikosrpski ciklus - Mali Alek i Kolinda vještica

IZ SRBIJE SREDOM

Ovo je, deco draga, istinita priča o tome kako su Srbi pobedili Hrvate i kako su se nakon te pobede uspešno razmnožili, te ostali jedini narod na planeti, da sami upravljaju njenim rudnim bogatstvo i menjaju klimu u svoju korist.

14. februar 2018, 12:00

Dogodilo se to u zimu, 2018, preciznije, pre dva dana. U sred bitke za Na Vodi Beograd, na Aleksandra Najvećeg mučki udari ustaška NATO vještica Kolinda! Mislila je da će ga uloviti nespremnog, pokvareno se osmehivala zamišljajući ga namučenog od megdana sa Đilas-Alom i Džinovskom Žutom Patkom. Sad ću ga na megdan pozvati, ubiti ga, srce mu pojesti i narod mu porobiti, graktala je zlokobno, brišući izgužvanim srpskim barjakom svoje čizme, za koje se pričalo da su od ljudske kože sašivene.

Pozove ga da joj izađe na megdan u sred Zagreba, srpskog Mordora. Lukavi Alek Prvorođeni, netaknut u dosadašnjem toku bitke za Na Vodi Beograd, jedva dočeka ovaj poziv. Sede na vernoga Šarca i bez ikakvog oružja, u odelu i crnom mantilu, pohita u bitku. „Avaj, ne!“, zavapi Vulin kapetan, „Dragi, ne idi! Čekaju te do zuba naoružane ustaše, spremne da ti zariju zube tamo gde si najnežniji, spremne da završe ono što Bakirove ubice u Potočarima započeše! Vrati se, vrati, ah, jedini!“

Ne haje ništa Alek za ove nežne vapaje, već hrli Zagrebu Nedovoljno Bombardovanome, da se jednom za svagda razračuna sa hrvatskom kugom. Za njim pođe Zoka Putograditeljka devojačko Rotšild, opasna vještica, Kolindi ravna, da mu se za svaki slućaj nađe, te da šenluk čini kad mu vreme dođe. Kad Kolinda oseti da se najveći srpski heroj približava, tako se prepade, da je u očajanju izvela specijalnu vradžbinu kako se ne bi od straha uneredila, kad se suoči sa Alekovim božanskim likom. Napisa nesrećnica na rukavu reč „hrabrost“, ne bi li bila hrabra makar u lakat, kada već ovako nije.
Nije pomoglo. Kako se Alek pojavi, tako Kolinda pade na rumena kolena i predade mu u posed celu Hrvatsku i sve Hrvate, uz molbu da se preimenuju u Zapadne Srbe, što su zapravo oduvek i bili. Dok su svirali „Bože pravde“, svoju novu himnu, razoružanim ustašama su se ruke tresle od sreće, pa su stoga pomalo i falširali, a kad su, po Alekovoj milosti, dobili dopuštenje da poslednji put odsviraju „Lijepa naša“, ruke su im se tresle od sete, pa se i tu omakao poneki falš. Vučić Aleksandar smesta postroji poražene ustaše o obavesti ih milozvučnim glasom da je svaki otpor uzaludan.  

Naredi potom da se svuda kuda prođe pobodu srpski barjaci, uhvati Kolindu za ruku, baci je na Šarca i odvede je njenom dvoru, da ga tamo služi pečenom ševom i zecom u sosu od hrvatskih oraha. Kad se gozba završila, Alek reče: „Idemo pred novinare“.

Pošto Hrvati nemahu hrabrih novinara, koji bi udarili na Aleka Gromovnika, on dovede iz Srbije najgoru novinarsku đubrad, najodvratniji ljudski ološ, najužasniji oblik svoje profesije, novinare Pinka i Studija B, da probaju da ga napadnu. Mala vesela predstava, dostojna Velikog Slovenskog Cara Aleka Ujedinitelja, koja se naravno završila njegovom potpunom pobedom nad besprizornim srpskim novinarskim huljam.

„Idem sada u svoje odaje“, reče Alek. „Dovedite devet hrvatskih devica i dvadeset hrvatskih golobradih momaka, orgije da pravi Zoka Putograditeljka po hrvatskome dvoru. A zorom, da osedlamo konje, pa pravac u Republiku Srpsku Krajinu.“
A u Republici Srpskoj Krajini ga dočekaše stotine hiljada Srba, koje mu nisu zaboravile to što ih je goloruk odbranio pre dvadesetak godina, u ustaškom pokušaju ofanzive, pod nadimkom „Oluja“. Veseo narod, plače od sreće što ga vidi. Stanovnici Vrginmosta behu najradosniji. Pustiše ga međ’ decu, u školske klupe, da se sjeti kako je to biti Mali Alek, te da mudrošću i dobrotom svojom ozrači mlade naraštaje.

Podeli deci sprskoj neke sitnice, laptopove i kompjutere, da na njima prate Alekovu veb stranicu, a koje dobi od svog bate, poznatog srpskog velmože, Andreja Fon Asumakuma, koji trgovaše svime što ima cenu. Darova deci Alek i knjige svog oca Vojvode Šešelja, a obeća im i vlaške nošnje, da se u veselju igraju na svojoj đedovini. Stanovnici Vrginmosta nisu znali kako da iskažu zahvalnost gospodaru svih Srba, pa se dogovriše da promene ime svog junačkog mesta u Vučićmost!

Eto tako Alek goloruk pobedi Hrvate. Vrati se zatim Na Vodi Beogradu, taman na vreme da čuje rezultate konkursa kojim se birao slogan što će podsticati narod Srbski da se množi, da rađa nove Alekove sluge, da žive i umru srećni, njemu robujući. Narod bahat i nezahvalan, slabo se u Srbiji razmnožavao, a i ono djece što okote, bestidni roditelji slali su u beli svet, da ih greje sunce tuđeg neba, a ne Alekova mila topla ljubav.

U redakciju Ministarstva kulture i informisanja stigle su na hiljade pisama. Slalo ih je i staro i mlado, čak su i  nerođene srpske bebe slale pisma u kojima su molile svoje roditelje da ih konačno naprave, kako bi se radovale životu u Alekovoj Srbiji. Ej, šta ih samo čeka posle prvog plača. Izbori svake godine, a na izborima zna se – litar ulja! Kilo brašna! Jetrena pašteta!
Mmmm, a ako izbori padnu u zimu, pa na srpske ulice izlepršaju naprednjački anđeli u belim pelerinama, da nezahvalnom narodu daruju pekarske proizvode, olovke, upaljače, a legenda beli da se ponekad, u maglovitim predgrađima, mogu videti kako dele i besplatne pljeskavice!

Život je čudo, kada Alek njime upravlja. Eto, to čeka naše buduće najmlađe, a ono što će pomoći da ih Srbi naprave, osim zamišljanja Aleka Prezgodnog tokom razmnožavanja, jesu pobednički slogani na konkursu:

„Tvoje pare ili tvoja beba – jedno od ta dva Aleku baš treba.“ i
„Mama, šta je to salama – tata, hoću i ja Andreja za brata.“

Autor svim čitaocima želi srećan Dan zaljubljenih.