<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ĐAVO NA SABORU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

KOLUMNA

Zna se da đavolu pozivnice ne trebaju, pošto on kopitom svojim otvara sva vrata, ali vrata Sabora mu otvori njegov crkveni insajder, patrijarh srpski, prodana duša, Irinej.

15. maj 2019, 12:10

 

Legendu o tome kako je đavo išćeran iz Srbije nastavljamo gde prošli put stadosmo: na mitingu velikome što đavo samome sebi u čast organizova u Beogradu, gradu bez drveća, aprila devetnaestog, uoči rođendana Hitlera Adolfa, đavolovog omiljenog istorijskog lika.

On dovede sa svih strana Srbistana hiljade autobusa punih trolova i bezdušnika, dade im srpske zastave u ruke i rekne: „Evo vam ovi barjaci, roblje moje, da na njima sedite, da s njima dupeta brišete, da ih u blato uvaljate i obućom svojom izgazite.“ Poslušaše ga bez pogovora, te srpske barjake kao podmetače za dupeta koristiše, da bi ih, kad se đavolja procesija okončala, u blato pobacali i cipelama bušnim izgazili.

Na ovome velikom skupu, đavolu su psalme pevali njegovi verni podanici: masnokosi šmrka sa Karaburme, ružičasti narkoman baršunastog glasa sa ešarpom na glavi, te Boro Juha, nekadašnji srpski roker, koga je u slovenačku babu pretvorila kletva crvene veštice sa Dedinja, koja baš tih dana dušu ispusti i pridruži se mužu svome u večitim vatrama pakla.

Kada prestade pevanje, poče izricanje kletvi, u kom se takmičahu jezivo biće, trećinom muškarac, trećinom fikus i trećinom žena, zatim debeli krmak što muči diplomate svojim strašnim nemelodičnim groktajima i Mile trbuhozborac, gospodar zapadnijh srpskih zemalja, opasni kiklop, koji će, kad god ustreba, đavolu u pomoć priteći. Na kraju je i sam đavo drhtavim glasom zborio svojim trupama, mirotočivo i bez jeda, radostan što mu je plan, da okupi otprilike istu masu kao i mrska opozicija nedelju dana ranije, uspeo.
No, tu đavo nije mogao dugo odahnuti i šenluk činiti, pošto deset noći kasnije otputova u Hitlerov Berlin, da skute ljubi đavlima daleko moćnijim od sebe, babi od Germanije i makaronu od Franačke, ali i ostalim đavlima zapadnog Balkana koji tamo otidoše, s obzirom na to da je naš đavo od svih njih najniže rangiran. Rekoše mu u Berlinu da Kosovo sveto preda Arbanasima smesta u ruke, te još da ih i u dupe poljubi, a kako će to uraditi, njih ne interesuje.

Vrativši se u Srbiju kletu, ponižen i uvređen, đavo na brzinu organizova vojnički slet sebi u čast, u rodnom gradu Svetog Konstantina. Bušnih gaća i mekih šlemova, pred đavolom paradirahu izgladneli srpski vojnici, uz dosta pratećih krntija i šklopocija, a sve sa namerom da se stoku nepismenu ubedi kako ćemo u drugom poluvremenu pobediti mrski NATO.

Znajući da slet sam po sebi nije dovoljan da u to ubedi sumnjičave Srbe, đavo na lice mesta pozva i opasnog vojvođanskog trola, nadležnog za ponižavanje srpske vojske, da veštim trikovima kojima ga je veštica sa Dedinja naučila zaslepljenoj raji dodatno zamagli oči. Najpre je trol, tokom đavolovog govora, besedio sa nevidljivim demonima kojima je okružen, a posle toga, prilikom salutiranja, trol se sav iskrivi unazad i to beše trik kakav niko nikada nije ranije video. Zakle se trol đavolu da će prilikom svakog svog javnog nastupa hvaliti razgraničenje sa „Šiptarima“, kao uspomenu na đavolov plan za opstanak na vlasti,  koji se u Berlinu upokojio.
Đavo oseti da mu ni ovo nije dovoljno, te da zluradi Srbi sve manje veruju njegovim bajkama, osećajući da je u ćošak sateran, te nateran da Kosovo preda u ruke arbanaskoj narkomafiji, iza koje stoji najjači đavo od svih đavla, onaj narandžasti, koji živi preko sedam mora. Đavola u Srbiji na vlasti držaše tanka, gotovo nevidljiva nit, koja samo što nije pukla, a svi znamo da je đavo tada najopasniji i da mu u tim časovima na pomračeni um padaju najstrašnije ideje.

Jedna od takvih bila je i ideja da se privali Saboru Srpske pravoslavne crkve, što nijednom đavolu koji upravljaše Srbijom do tada nije padalo na pamet. Zna se da đavolu pozivnice ne trebaju, pošto on kopitom svojim otvara sva vrata, ali vrata Sabora mu otvori njegov crkveni insajder, patrijarh srpski, prodana duša, Irinej. Đavo sa sobom povede i Mileta Trbuhozborca, za svaki slučaj, da izdeli vladikama šamare, ukoliko postanu fizički agresivni.

Vladike ih dočekaše sa zaprepašćenjem. „Šta đavo traži na crkvenom Saboru?!“, viknu jedan i uhvati se za bradu. „Iš, sotono!“, dreknu drugi i pope se na stolicu. „Vraćaj se u pakao, čudovište!“, urliknu treći i mahnu rukom ka đavolu, a ovaj, kad vide da sa vladikama šale nema, iz džepa izvadi neke papire i rekne: „Slušajte me dobro, mantijaši, ovo su vaši tajni dosijei. U njima piše ko je kome polizao lušu, ko je koliko novca proneverio, ako me ne budete slušali, ovo sutra ide psočoveku, koji nosi moje inicijale, DJV, da o vama svakodnevno piše u svojim novinama!“

Tu se vladike pokolebaše, setivši se svoje neslavne prošlosti i sadašnjosti, sve strepeći od mračne budućnosti ako se đavolove pretnje obistine. Na kraju pade dogovor da patrijarh javno pohvali đavola za „junačku borbu za Srbiju i Kosovo“, čime će i sam odvojiti Srbiju od Kosova, a zauzvrat će đavo tajna dosijea u džep vratiti, te prebaciti crkvi još tri tovara blaga iz budžetskih rezervi, namenjenih kriznim situacijama, kakva ova nedvosmisleno beše.

Rečeno – učinjeno. Patrijarh izađe pred kamere, te stade da hvali đavola na sva usta, dok iza stajahu đavo lično i Mile Trbuhozborac, u sebi se moleći svim demonima pakla da ostanu na vlasti, a da istovremeno Kosovo prepuste crnoj sudbini. Đavo, delimično zadovoljan, ostade da čeka prženje na pariskim vatrama pakla, koje mu je zakazano za početak meseca Julija Cezara, ali za svaki slučaj poče pripremati i građanske patrole, sastavljene od najgadnijih demona koji žive u njegovom čmaru, kako bi što spremniji dočekao konačni obračun sa srpskim narodom.

Bog zna šta će dalje biti.

 

Vezan tekst:

Marko Vidojković: ĐAVO I NJEGOV PATRIJARH