<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Tomaš: Mostarori na zdrav razum

HELLZEGOVINA MARKA TOMAŠA

Nigdje se kao u Mostaru više ne mogu vidjeti tragove naše bliže prošlosti. Ta se prošlost, doduše, udaljava u vremenu ali u glavama neki događaji kao da pripadaju jučerašnjem danu.

08. mart 2018, 12:00

Barem u Mostaru. Razlog tomu su vjeorjatno tragovi o kojima govorim. Dobar dio grada još uvijek je ruševina. Pojas oko mostarskog Starog grada je ruiniran. Vrijeme i kiše sve ga više drobe. I, znakovito, Bulevar narodne revolucije još uvijek izgleda kao zubalo nevještog boksača koji je upravo izišao iz ringa u kojem mu je lekcije držao neki teškaški šampion.

O Mostaru se uvijek govori kao o podijeljenog gradu. No, zid, jasna barijera nikada nije podignuta. Ali zato je tu ta srušena ulica, Bulevar koja svojim izgledom i dvadeset i kusur godina nakon rata predstavlja psihološku barijeru. Karijes rata kao da govori ovdje je granica koja dijeli neka dva svijeta. Možemo pričati koliko u tome ima jasnih političkih namjera e kako bi se ljude držalo podalje jedne od drugih. Zida nema ali ruševina. Da nas sjete što su nam radili oni drugi.

I tako prošlost nikako da se udalji, da postane stvarno prošlost jer da bi se to dogodilo društvo bi trebalo iskoračiti iz traume i podignuti se u budućnost. Tako je oduvijek bivalo u povijesti nakon svakog rata, ali ne bi BiH bila to što jeste da nije kako god okreneš neka pokazna vježba, vječni politički paradoks.

Ono što je zanimljivo jeste to što su gospoda i gospođa regionalni lideri upravo u tom i takvom Mostaru svekolikoj javnosti objavili moratorij na teme iz prošlosti. Kao da će naše osobne traume i traume mog grada nestati samo zato što oni rekli: puj pike ne važi.

Zanimljivo je ta objava pogotovu zbog toga što moratorij na prošlost uvode upravo politički akteri koji su nastavljači politika koji su tu i takvu traumatičnu prošlost generirale. A neki od tih spodoba su bili i aktivni politički akteri prošlosti na koju sada žele uvesti moratorij. Recimo babin mali. Recimo Vučić. Recimo Čović. Recimo partija koja je Kolindu dovela u predsjedničku fotelju.

Pogotovu je interesantno čija je taj moratorij bila ideja. Vučić je, u Msotaru usvojeni prijedlog, kao mjeru predostrožnosti gurnuo po dnos javnosti prije nedavnog posjeta Hrvatskoj. Ali čekal se sve do mostarskog sastanka da svi regionalni lideri shvate kako je to sjajna ideja. Puj pike, ne važi! I eto nam odjednom proeuropskih lidera. U istim onim ljudima koji, da je pravde, ne bi smjeli ni primirisati ikakvoj političkoj funkciji, ali, budući smo mi zemlja paradoks, garanti mira po prvi put u povijesti postaše oni koji su generirali rat. I eto naše nesreće. Između ostalog, njuške koje smo primorani gledati sve ove godine drže nas kao taoce prošlosti ali sad su odlučili da će ta praksa prestati. Tako što će oni objaviti se o poršlosti, barem među njima, više neće pričati. O, bahatosti! O, bezobrazluku!

Srušeni će grad nestati jer ćemo ignorirati njegovu ruševnost. Nitko nije poginuo jer o tomu nećemo pričati. Kakvo sjajno rješenje, ingeniozno!
Intenzitet općenja s našim mozgovima i ono malo preostalog zdravog razuma pojačava se iz dana u dan. Barem je to moj dojam. Ne znam kako vi.
Uzmimo, na primjer, malog Erdogana, sićušnog Putina takorekuć, čija je moratorij ideja i bila. Ajde što prošlost odjednom ne postoji nego s tom prošloću valjda treba prestati postojati i naše sjećanje. S našim sjećanjem, tako računa Vučić, nestat će i onaj junoša koji grmi: sto za jednoga!

Vučić je toliko velikodušan da nam ovim moratorijem nudi i vlastito nepostojanje, nepostojanje nejgove, hm, nestašne mladosti čije smo žrtve svi mi bili. Kako velikodušno i kako genijalno, toliko briljantno da su se Čović, Kolinda i Izetbegović lupili po čelu i zažalili što se oni nisu toga sjetili. Zato je, priznaju nevoljko i u sebi, Vučić toliko uspješan. Tip je genije.

Jednostavno dekretom izbrišeš prošlost. I nema HDZ i SDA koji su nas odvukli u vrtlog krvavog rata, nema tako ni radikala koji ne samo da rade ono što pokojni Sloba govori nego i ono što bi ovaj pomislio. Ništa to nije postojalo. Zašto? Zato što su oni tako rekli. Puj pike, ne važi!

I evo ga, upravo gledam, izrasta pred mojim očima Mostar u dlaku isti kakav je bio prije prošlosti koju ovih dana brišemo kao blatnu mrlju s prozora. Zacjeljuju naša srca! Evo, vidim ga, i moj daidža se vraća posla kao da nikad ništa nije bilo. I nestaju nišani i križevi i nadgrobne ploče s imenima mojih prijatelja i evo ih zvižde pred mojim vratima i zovu me da idemo u HIT razgledati nove ploče. A neki se drugi pak vraćaju s Heliodroma s rekreacijskog plivanja.

Na Fortici, odmah pod gigantskom zastavom Jugoslavije, kamenim slovima ispisano: Vučuću, volimo te!. I teče Radobolja kroz hotel Ružu kao pjesma kroz Donju Mahalu, samo je nekako čudno crvenkasta, pizda vam materina bezobrazna!