Pročitajte naš izbor poezije iz ove zbirke:
Goran Vukojević
DRAGA NAŠA DJECO
Draga naša djeco,
Poput zvijeri što svoje potomstvo štite,
Vaše male sjajne oči gledaju kroz naše zagrljaje.
Ovaj svijet nisu Spužva Bob i Pepa Prase.
Brbljivi Spužva Bob šuti kao zaliven dok Pepu i njene roditelje, brata...
svaki dan ubiju i pojedu.
Draga naša djeco,
Vaši roditelji su mali ljudi.
Jasno su vidljive granice naših moći i beskraj naše nemoći,
Vaši roditelji nisu promijenili svijet iako su nekada o tome sanjali,
nekada su imali krila,
sad su ostali samo patrljci na duši.
Draga naša djeco,
Ovaj svijet je olovnog srca,
ali ne dajte da vam ga u olovo pretvore konformizam kao terapija,
skretanje pogleda i čekanje boljih vremena.
Većina ljudi su ženski polni organi, figurativno rečeno i ako je ovaj svijet jedan jedini,
ne znam da li želim da budete dobri ljudi.
Ako treba da birate izmedju toga da budete heroji ili sami sebi iskopate grob,
nacrtajte veliki muški polni organ preko glasačkog listića i ubacite im ga u kutiju.
Niko ne zna šta nosi vjetar u kosi preko lica,
pred pucanj...
A mi,
Draga naša djeco,
Prodali smo jednu jedinu slobodu za hiljadu sigurnosti, ništa nije ostalo nad nama osim ogromne jame pune pepela za vaše kletve i kletve vaše djece...
Draga naša djeco,
Izabrali smo ropstvo radi vas.
Oprostite nam.
Stevo Grabovac
AUTOPORTRET
Imam
četrdeset dvije
od toga
bezmalo
petnaest godina radnog staža
na raznim poslovima
nosim
polovnu garderobu
posjedujem
nekoliko sveski i nekoliko knjiga
ljudi mi poklanjaju
rokovnike
stanujem
na periferiji
i ne žalim se
mislim da sam nekako pregurao
prvo poluvrijeme
i ne očekujem
produžetke nakon drugog
prestao sam
da shvatam sebe ozbiljno.
...
Slušam srećnu porodicu
Okupljenu ispod mog prozora
Dječija graja i muzika
Neki ženski glasovi nadjačavaju druge
Prave se planovi za novu fasadu na kući
I lampe koje će se postaviti po dvorištu
I mislim
Kako sam cijeli život proveo bez planova
Bez dječije graje i novih fasada
Bez dugih veza
I porodičnih okupljanja
Uvijek u bjekstvu
Stalno osjećajući privremenost svog postojanja
Na ovoj zemlji
Sa spoznajom da je kraj svijeta
Tu iza ugla
Nikad dovoljno opušten
Da iskreno mogu vjerovati u takvu sreću
Usta nikad sposobnih za grimasu
Takve radosti
Mislim o tome
Dok slušam graju iz dvorišta
Koje nije moje
Glasove koji su tako daleki
I strani
Od svega onog što jesam
Al mi ne smetaju.
Miroslav Gojković
ŽIVOT TEČE DALJE
(SKICA ZA PORTRET S PRIJATELJIMA)
Između odlaska u banku
I kafe s Prijateljem
Dobio sam poruku o jednom od dželata
Na aparatima je
Raspala mu se gušterača od dugogodišnjeg dijabetesa
Popio sam s Prijateljem kafu
Otišao kod drugarice da posudim Vrli novi svet
Nešto sam se pitao zadnjih dana
Kako jedna od najčitanija knjiga ove decenije
A ljudi još uvijek pričaju o revolucijama
Pa se zapitah šta sam to propustio
Oni ili ja
Noćas nisam spavao prvi put nakon deset godina
Prisjećao sam se u tišini sobe
Njemu su držali nož pod vratom, lice mu je bilo krvavo i otečeno
Meni repetiranu automatsku pušku u ustima
Petnaestogodišnjaci
Prije i poslije njih desetorica su nas tukli pendrecima, bejzbol palicama, nogama
Onda su nas tjerali da jedan drugog tučemo
Tukao me je i plakao
Dok je u nas bilo upereno deset cijevi
Mislim da mu se taj dan slomilo srce
Izvinjavao mi se idućih deset godina
Kad god se sretnemo
A ja pokušavao napisati roman
S naslovom
Gdje si bila ljubavi krvavu ti jebem majku
Ubio se dvadeset godina kasnije
A ja sam iščitavao Amerija i Celana
Levija i Frankla
Tražeći paklove gore od svojih
I preživio
(Ipak vidio sam čudesna spasenja i
Obećao Gospodu vječnu zahvalnost
Sjetim se često Miloša)
Izlazim s Prijateljima u kafiće
Oni zbog raznih razloga svraćaju do mene
Pričaju kako im ne radi probava
O ratama kredita
O tome da im žene nisu zainteresirane za seks otkad su rodile
Da im muževi prigovaraju jer su preblage prema djeci
I pravim se da me se sve to tiče
Mnogo sam plakao u životu
I mislim da zato volim ljude
Bole me njihovi grčevi
Tješi me i umiruje
Njihova nevinost
Njihova lepršavost
Ponekad noću mislim na njega
Nekad plačem
Ustvari
Suze same krenu i nekontrolirano cure
Nekad bezosjećano ležim odsutno
Nekad se molim za njega i naše dželate
Za njihovu djecu i njihove majke
Da nauče praštati
Kako smo i mi učili
Goran je rođen 1977, Stevo i Miroslav 1978. Sva trojica u Slavonskom Brodu.
Živjeli su, radili i putovali svuda po svijetu.
Tražili odgovore.
Tražili sreću.
Ljubav.
Jurišali na vjetrenjače i bunili se protiv zla.
Još su isti.
Samo malo stariji.
Vole.
Samuju.
Tihuju.
Izdavač Biblioner, Banja Luka-Beograd
"Književna istraga" predstavlja novu, zajedničku knjigu poezije Steve Grabovca, Miroslava Gojkovića i Gorana Vukojevića "LJUBAV, SAMOĆA, TIŠINA". Više o događaju pročitajte OVDJE.
