„Tragično je što i sada, nakon višemjesečnog iskustva s pandemijom i njenim efektima, ne samo da ne vidimo efikasnije upravljanje krizom i obuhvatnije i ekonomske i neekonomske mjere, već je još i gore“, kaže za BUKU ekonomski analitičar Igor Gavran. On dalje komentariše kako se korona-kriza odražava na ekonomiju u BiH i pojašnjava šta bi novi lockdown značio za oslabljenu privredu naše zemlje.
Od marta smo suočeni sa pandemijom. Koliko se sve to odrazilo na ekonomiju u BiH?
Odrazilo se veoma negativno, uz teške posljedice za najveći dio ekonomije. Efekti nisu bili jednaki u svim sektorima, jer su neki morali potpuno obustaviti rad u određenom periodu najstrožih antipandemijskih mjera, drugi iskusili privremene poteškoće u poslovanju, a treći (turizam, prije svega) praktično vegetiraju sve ovo vrijeme i nemaju gotovo nikakvih izgleda za oporavak prije potpunog okončanja pandemije, ne samo u BiH, nego i na globalnom nivou. Statistički vidimo procente smanjenja izvoza, uvoza repromaterijala, industrijske proizvodnje, BDP-a, zaposlenosti, broja turista, javnih prihoda, ali negativni efekti prevazilaze ove brojke, jer kriza ni izbliza nije gotova i posljedice će u mnogim sektorima postajati sve teže u odsustvu dugoročnih i efikasnih mjera podrške.
Epidemiološki gledano, stanje se pogoršava, mnoge evropske zemlje ponovo uvode lockdown. Kako bi se takva mjera odrazila na privredu u BiH, može li se takva mjera preživjeti?
Najbolja ilustracija šta dugoročno uništava, a šta spašava ekonomiju je primjer Kine. Naime, Kina je istovremeno jedina svjetska ekonomija koja je odavno već na uzlaznoj putanji i jedina država koja je praktično zaustavila pandemiju, ostvarivši preokret od stanja najveće ekspanzije zaraze i potpunog zaustavljanja gotovo cjelokupne ekonomije do reduciranja zaraze na mikroskopske izolovane incidente i ekonomskog rasta. Dakle, potpuno je pogrešna dilema „zdravlje ili ekonomija“, odnosno „antipandemijske ili ekonomske mjere“. O tome je govorio i nobelovac Paul Krugman – jedini način da dugoročno pomognete ekonomiji je da se što prije i što efikasnije izborite s pandemijom. Uzmimo i lokalni primjer bh. turizma kao ilustraciju – potpuna je besmislica očekivanje da otvaranje granica u pandemiji dugoročno pomaže turizmu, jer ako dovodi do povećanja zaraze, onda naša zemlja postaje najnepoželjnija destinacija bilo kome u svijetu i kratkoročna dobit koja je eventualno ostvarena (kao što je bio slučaj s Hrvatskom) dovodi do dugoročnih teških posljedica na cijelu ekonomiju i društvo, uključujući i sam turizam.
Tzv. „lockdown“, odnosno set strožih antipandemijskih mjera ne mora uništiti bilo koju ekonomiju, ako je praćen odgovarajućim ekonomskim mjerama podrške, a sam po sebi će imati ogroman dugoročan pozitivni efekat jer jednostavno ekonomija ne može normalno funkcionisati u nesigurnom društvu u kojem svaki izlazak van kuće predstavlja rizik po zdravlje i život. Nevjerovatno je da domaće vlasti još uvijek ne primjenjuju čak ni ona ograničenja koja nemaju nikakav negativan efekat na privredu, npr. ograničenja kretanja u noćnim satima, obavezu rada od kuće svima kojima to priroda posla dozvoljava, mjere distanciranja na radnim mjestima gdje to ne utiče na poslovanje i dr.
Nažalost, nakon svih ovih ohrabrujućih primjera kako ekonomija može dugoročno čak i „profitirati“ od strogih antipandemijskih mjera, opet se moramo vratiti u bh. realnost i zapitati šta možemo realno očekivati od vlasti koje nisu u stanju provesti ni ograničenje broja gostiju na svadbama, nošenje zaštitnih maski ili isplatiti svakako skromne subvencije privredi sa manje od nekoliko mjeseci kašnjenja? Bojim se da su ekonomske štete izvjesne i sa i bez „lockdowna“, ali očuvanje zdravlja i života građana ne može biti opcija nego obaveza. Nedjelovanje, odgađanje ili „čekanje Godoa“, odnosno da problem nestane nekim čudom sam od sebe ne vode ničemu i dugoročno nanose najviše štete i ekonomiji i cijelom društvu.
Koji su trenutno najveći problemi kada se gleda ekonomija u BiH?
Najveći problem ekonomije u BiH su vladajuće političke strukture, odnosno njihovo odsustvo interesa i sposobnosti za kreiranje i vođenje iole smislene i produktivne ekonomske politike. U rijetkim trenucima kada domaće vlasti uopšte obrate pažnju na ekonomiju, nakon svih ostalih besmislenih neekonomskih tema i stvarnih ili izrežiranih političkih kriza kojima se uglavnom prioritetno bave, potezi koji se poduzimaju su ili destruktivni, ili beskorisni, ili kratkoročni. Nema suštinskih ekonomskih reformi, nema suštinskih mjera za poboljšanje uslova poslovanja, nema dugoročnih, održivih programa podrške privredi i ekonomskom razvoju.
Moglo bi se identificirati mnogo pojedinačnih problema u ekonomiji, poput visokih poreskih i drugih opterećenja, neefikasne administracije i sudstva, loše infrastrukture, nedostatka strateških dokumenata i brojni drugi, ali sve je to tek posljedica ovoga ključnog problema navedenog na početku.
Da li su političari iz BiH dobro odgovorili na krizu, gledano sa ekonomske strane, da li su dali dovoljnu podršku onima kojima je pomoć bila potrebna?
Na samom početku pandemije, na opšte iznenađenje, stvorila se iluzija adekvatne reakcije, jer su brže i efikasnije nego u mnogim inače uređenijim državama uvedene stroge antipandemijske mjere koje su zaštitile zdravlje građana i omogućile nam da izbjegnemo katastrofu kakva se odvijala na primjer u Italiji i Španiji. Nažalost, nakon tih početnih pozitivnih koraka, sve se počelo urušavati i ponovo se pokazalo da kada izgleda da domaće vlasti postupaju ispravno to obično bude tek iluzija ili kratkotrajna epizoda koja ne mijenja suštinu. Naime, vrlo brzo je postalo jasno da ponovo nije postojao bilo kakav dugoročan plan, svijest o uticaju i same pandemije i antipandemijskih mjera na ekonomiju, niti sposobnost da se upravlja krizom. Vanredne nabavke su postale afere, donirana oprema je mjesecima ostajala neiskorištena, finansijska sredstva MMF-a blokirana, mjere za suzbijanje ekonomskih šteta zakašnjele i nedovoljne, antipandemijske mjere potpuno stihijski obustavljene, koordinacija među različitim nivoima vlasti u rasponu od loše do nepostojeće, itd.
Određena pomoć nekima od onih kojima je bila najpotrebnija jeste pružena, prije svega u obliku subvencija za primanja zaposlenih, ali i to uglavnom nedovoljno i sa ogromnim zakašnjenjem. Mnogi su ostali bez bilo kakve pomoći, čitavi sektori poput turizma dobrim dijelom i potpuno ignorisani ili ostavljeni s nekim parcijalnim mjerama pomoći u pojedinim dijelovima države.
Tragično je što i sada, nakon višemjesečnog iskustva s pandemijom i njenim efektima, ne samo da ne vidimo efikasnije upravljanje krizom i obuhvatnije i ekonomske i neekonomske mjere, već je još i gore, bez spremnosti čak i na neekonomske antipandemijske mjere kakve su barem u početku poduzimane efikasnije.
Kako se cijela ova situacija odražava na građane koji su i nevezano za pandemiju u nezavidnom položaju samom činjenicom da žive u BiH?
Odražava se jako loše, jer većina je imala minimalne rezerve i sposobnost amortizacije smanjenja, kašnjenja ili pogotovo potpunog gubitka primanja s kojim su se mnogi suočili. I oni koji su eventualno posjedovali određenu ušteđevinu, a već mjesecima su bez primanja, dolaze u egzistencijalnu krizu i sve teže stanje, a također svojim padom kupovne moći dalje lančano umanjuju domaću tražnju, što usporava ekonomsku aktivnost i produbljuje krizu. U psihološkom smislu, pojačava se osjećaj beznađa i besperspektivnosti, što će opet potaći iseljavanje u periodu nakon pandemije.
Postajemo li sve siromašnije društvo?
Nažalost, u svakom pogledu i svakom smislu. Osim očiglednog materijalnog siromaštva, ekonomskog zaostajanja, egzistencijalnih problema koje ima ogroman broj naših građana, postajemo siromašniji i tehnološki, kulturno, obrazovno, sportski, moralno... u svim segmentima naše društvo osiromašuje, a najpogubnije je što gubimo vlastiti narod, masovnim iseljavanjem i time gubitkom svega onoga što će naši građani ostvariti negdje drugo, a mogli su to učiniti u svojoj zemlji da nisu bili prinuđeni da iz nje odu. Svakim odlaskom smanjuje se i kapacitet društva da se oporavi, regeneriše, obogati, ponovo u svakom smislu.
Također, kada je riječ o materijalnom siromaštvu, bitno je napomenuti da se mali broj privilegiranih pojedinaca i grupa paralelno bogati, uglavnom upravo na račun većine društva koje siromaši, a što opet potiče odumiranje vrijednosti društva i rast jedino klasnih razlika i nepravde.
Kako gledate na period koji pred nama, da li je krizu moguće prevladati, možemo li se nadati boljem životu?
Svakako da je krizu moguće prevladati, čak i mnogo težu od aktuelne. Međutim, zaista ne vidim nikakvog osnova za optimizam i velika očekivanja, nakon višedecenijskog iskustva s destruktivnim vladajućim strukturama u BiH koje krize ne prevladavaju nego stvaraju i pogoršavaju. Bez suštinskih sistemskih promjena u BiH, najviše što se može očekivati jeste spori i nepotpuni povratak na stanje približno onome prije pandemije, a koje je i tada bilo loše i besperspektivno. Onaj izvozni dio ekonomije koji više ovisi o kretanjima na svojim vanjskim tržištima ima nadu za oporavak jer će ozbiljne vlade širom svijeta poduzeti potrebne mjere, oporavak će uslijediti i tada će i naši izvoznici osjetiti povećanje tražnje i poboljšati svoje poslovanje. Nažalost, onaj dio naše ekonomije koji u najvećoj mjeri ovisi o domaćim uslovima poslovanja, domaćoj tražnji i kupovnoj moći, malo se čemu dobrome može nadati jer će minimalno još dvije godine (a vjerovatno i duže jer se u BiH rijetko bilo šta mijenja na bolje) ovisiti o onima koji su dokazano nesposobni, nekompetentni, destruktivni, pa čak i potpuno neizainteresirani da se kriza prevlada, jer oni tu krizu nisu osjetili ni ranije, niti će ih pogađati u budućnosti.
Bojim se da se boljem životu ponovo mogu nadati naprije oni naši građani koji taj bolji život potraže izvan granica naše države.
