<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Hoće li biti dobro da se učenici u maju vrate u škole?

STAV

Dilema koja muči vlade brojnih evropskih država je: kako otvoriti škole, imati zaštićenu decu i očuvati jednakost u obrazovanju

28. april 2020, 9:39

 

Problem normalizacije stanja u obrazovanju, postao je jedno od ključnih pitanja pojedinih zemalja Evropske unije, jer se ne odnosi samo na decu i mlade, već još više na angažovanje njihovih roditelja na ponovo otvorenim radnim mestima. Oko tri ključne stvari se lome koplja - otvaranje vrtića, osnovnih škola (do petog razreda) i kako održavati (regularno) maturske i prijemne ispite. Mnoge zemlje su najavile da već početkom maja vrtići i mlađi razredi se vraćaju u svoje objekte prema uputama epidemiologa, s druge strane - neke su odustale od maturskih ispita ove godine.

Međutim, stvari su se izmakle kontroli i odluke se u mnogim zemljama menjaju takoreći svakodnevno, a početak maja se primakao.

Upozoravao sam već danima (u ovim tekstovima za Portal Krug) da povratak u škole treba da bude dobro pripremljen, oprezan, postupan, realno isplaniran, potpomognut finansijskom i organizacionom podrškom lokalnih zajednica i bez političkog pritiska. Jednostavno, ako to nije moguće ostvariti, bolje je zaključiti godinu po sistemu učenja na daljinu i dobro se pripremiti za jesen (to recimo zagovara italijanski premijer Conte).

Ali, ovo što se događa poslednjih dana ozbiljno zabrinjava. Haos u mnogim zemljama Evrope pokazuje da upravljači obrazovanjem nemaju jasne pretpostavke u kom pravcu krenuti, pogotovu posle ozbiljnih prigovora nastavničkih sindikata. Haos su, nažalost stvorili pojedini političari i jedan broj predstavnika akademske zajednice, sa željom da se roditelji oslobode čuvanja dece u kući, već da to preuzme škola, a oni krenu na posao, kako bi se popravila ekonomska situacija.

Iako ovaj zahtev izgleda logično, on ima i svoju drugu stranu, a to je pripremljenost sistema obrazovanja da prihvati decu po zahtevima epidemiologa, koji nisu mali i uopšte nisu jednostavni (kao, recimo, u trgovinama). To je za sistem već oblik transformacije obrazovnih institucija.

Zato poslednjih dana sve više izlazi na videlo problem koji ne smemo zanemariti, a to je nedostatak institucionalnog i stručnog mišljenja o transformaciji škola. Prošli put smo naveli da obrazovni sistem u savremenom dobu spada u složene adaptivne sisteme, koji moraju da se vode na način koji odgovara svim segmentima društva. Nažalost, pokazuje se da evropski  političari nemaju kapacitet i znanje da shvate sistemsku složenost rada u obrazovanju.Veliko neznanje vlada u političkim krugovima u Evropi o načinima funkcionisanja vrtića i škola u današnje vreme.

To jasno potvrđuje čuveni filozof Jirgen Habermas u svom intervju (od 7. aprila 2020, koji je preno portal BUKA 22. aprila 2020.) kada je detektovao šta je glavni problem modernog društva prema nepoznatom virusu:

„Toliko znanja o našem neznanju i o prinudi da se djeluje i živi u uvjetima nesigurnosti još nikad nije bilo“. (Jurgen Habermas o koroni: Toliko znanja o neznanju još nikad nije bilo "Toliko znanja o neznanju još nikad nije bilo"

Upravo se to dogodilo političarima u odnosu na obrazovanje, oni nisu shvatili da smo se našli u prostoru neizvesnosti, i još više nepoznavanja kako brze promene mogu da budu pogubne za funkcionisanje obrazovnih institucija, tako da su jednostavno izgubili kompas kako se ponašati da bi sistem mogao da odgovori na adekvatan način, to najbolje pokazuju problemi koje imaju danske škole koje su svoja vrata otvorile 15. aprila 2020.

Jedan od razloga što se došlo u ovu situaciju je što u Evropi nedostaju institucije koje se bave kriznim menadžmentom i timskim upravljanjem obrazovnim sistemom u prostoru i vremenu naglih promena.Većina evropskih instituta i organizacija uglavnom se bavila planiranjem u realno stabilnom vremenu i okruženju, sa ciljem ostvarivanja standarda kvaliteta. Ova kriza je otkrila da nemamo dovoljan broj ni istraživača, a ni institucija koje bi se pozabavile vrednovanjem rada, te primenom novih tehnologija u vreme ozbiljnih kriza i povezivanja sistema sa ostalim društvenim partnerima.

U prethodnih nekoliko godina evropski istrživački centri bili su usmereni na drugačiju primenu novih tehnologija, i dobili su veliki broj grantova koji su usmereni na odnos novih tehnologija i stabilnog nastavnog procesa u školskim prostorima. Malo je bilo drugih grantova koji se odnose na fleksibilizaciju i transformaciju sistema pod uticajem novih tehnologija. To je upravo pokazao specijalni broj Časopisa za razvoj visokog obrazovanja (Zeitschrift für Hochschulentwicklung) Univerziteta u Beču u novembru 2019. (https://www.zfhe.at/index.php/zfhe/issue/view/63), ukazujući na nedostatak bavljenja fleksibilnošću unutrašnjih sistema (u ovom slučaju visokog) obrazovanja, naročito kada je u pitanju prenos i vrednovanje znanja.

Suštinski, današnji naš problem je što se stručnjaci nisu adekvatno pozabavili modelima prenosa i vrednovanja znanja u različitim (nepovoljnim ) uslovima. A možemo reći da je bilo takvih upozorenja u poslednjih pet godina, da sistem obrazovanja mora pokazati mnogo veću fleksibilnost i prilagodljivost uslovima u svom okruženju, i to od različitih evropskih stručnjaka.

Zato je težak šok za školske kolektive ovo sve što se dogodilo u poslednjih mesec dana (i šta ih očekuje u narednih nekoliko nedelja), a to je:

* Uvođenje online nastave za sve učenike i studente u najkraćem vremenskom periodu, bez obzira u kakvim uslovima žive i kakvom tehnikom raspolažu, a naročito kakvim raspolažu  znanjem kod  primene tih tehnologija;

* Novi sistem upravljanja nastavom koja je tehnološki i prostorno izmeštena, sa novim oblicima kontrole i vrednovanja, kao nivo obučenosti nastavnika;

* Jednakost u procesu nastave (nedovoljan broj računara, pogotovu ako u porodici ima više dece, upotreba telefona, pristup edukativnim portalima, propusnost prenosne mreže, upotreba TV) nije ostvarena na pravi način, ujedno sve je urađeno bez ikakve pripreme, što će u velikoj meri uticati na kvalitet znanja;

* Novi početak rada će obeležiti potreba za dezinfekcijom prostora, uvođenje sistema distance, angažovanje dodatnog osoblja, adaptacija umivaonika i toaleta, sa potrebom dodatnih finansijskih sredstava;

* Nova organizacija odeljenja i grupa za učenje (do 15 učenika) sa novim rasporedom sedenja i kretanja kroz školu i oko nje;

* Fleksibilna organizacija nastave (paralelno online i nastava u školi ako počne u maju), sa nizom novih uputstava, pravila itd.

Dakle, školu treba otvoriti i napraviti prostor za novi početak rada, koji će se razlikovati od prethodnog, jer epidemiolozi kreiraju nove standarde sa stanovišta sigurnosti dece. U tom smislu treba voditi računa o ravnopravnosti i jednakosti učenika, zato ova situacija ne sme biti opravdanje za bilo kakav oblik prisile ili diskriminacije. Treba relaksirati sistem i omogućiti da se pritisak na decu, mlade, njihove roditelje i nastavnike smanji formalnim zahtevima. Potrebno je što više razgovarati, objašnjavati i savetovati  roditelje i učenike, jer ovo mora biti škola u kojoj samodisciplina i poštovanje pravila odlučuju o samom procesu nastave isto koliko i nastavni planovi i strategije.

Zato je veoma interesantan bio predlog koji je na konfernciji za štampu (19. aprila) predložila Socijaldemokratska partija Hrvatske (skraćeno SDP) da se ove godine otkaže matura za učenike srednjih škola i da se napravi relaksirani sistem upisa na fakultete (Srbija je imala takav primer posle bombardovanja 1999. godine). Predlog ima za cilj, da se učenicima pomogne, posle niza problema koje su imali ove školske godine, jer su u prvom polugodištu izgubili mesec dana rada zbog štrajka nastavnika, a sada ih je presekla korona kriza i nepripremljeni prelazak na online nastavu.

Ako analiziramo ovaj predlog stručno, u junu, maturu, je moguće odraditi i u školama, uz dobre preventivne mere i držanja distance u praznim školama, ali to ovde nije problem, već je u pitanju kako obezbediti jednakost u vrednovanju znanja učenika, jer matura u svakom pogledu zahteva i pripremljenost u znanju, ali i psihičku i mentalnu spremnost za jedan takav ispit. Stresne situacije koje su preživeli učenici u Hrvatskoj (oni u Zagrebu preživeli su  još i zemljotres) bitno smanjuju njihovu spremnost za bilo kakvo testiranje. Nepravedno je uopšte u ovoj zemlji testirati posle svega učenike i najpoštenije je odustati od mature.

Naravno, to ne misli ministarka Blaženka Divjak i upravo demonstrira svoju nespremnost da se konsultuje sa stručnjacima za obrazovne sisteme,  koji bi je u svakom pogledu isto savetovali, što traži SDP i da odustane potpuno od mature, a ne da pokušava skraćivanjem gradiva da napravi privid normalnog stanja.

Ono što se događa poslednjih dana pokazuje da se ministarka Divjak potpuno izgubila, čak našla se u suprotnosti i sa stavovima Vlade u kojoj se nalazi. Ovo je tipičan primer kada se insistira da škola ispunjava u neizvesnim vremenima planove koji su napravljeni za normalno funkcionisanje. Tvrdoglavost u ovom slučaju može da proizvede nepravednu raspodelu po fakultetima, ali i veoma oštre sukobe i pobune i roditelja i nastavnika, zato je relaksiranje problema jedini način da se izađe iz kriznog perioda i pređe u postojanije ostvarivanje ocenjivanja i rangiranja. Ali za to nam je potrebno znanje o upravljanju obrazovnim sistemima.

To se dešava i u najjačim zemljama kada je u pitanju obrazovanje u Finskoj, Estoniji, Danskoj, Holandiji itd., gde nastavnički sindikati upozoravaju vlasti da škole nisu spremne za nastavak rada u objektima i da je najbolje završiti online školsku godinu i napraviti ili online ispite ili selektirati na potpuno novi način ili, ako čak ispite ostaviti za jesen.

Na sreću Srbije, prosvetne vlasti su za sada odustale od takvih pokušaja i ispravno žele završiti godinu preko nastave na daljinu. Slična situacija je i u Bosni i Hercegovini, gde se jasno pokazuje da se treba relaksirati situaciju rangiranja i ocenjivanja (odluka Univerziteta u Sarajevu, odluka ministarke obrazovanja Republike Srpske o odustajanju od testiranja itd.). Međutim, mislim da naše Ministarstvo prosvete bi moralo da insistira da se ukinu svi prijemni ispiti na fakultetima i da se otvori relaksirani sistem upisa, za to postoje potpuno opravdani razlozi (dokazi koji su izneti na poslednjem sastanku na Beogradskom univerzitetu vrlo su neutemeljeni u istraživanjima koje smo radili u periodu 2004 – 2005 godina). Ako univerziteti ipak insistiraju na prijemnom ispitu, oni nikako ne bi trebalo da budu u julu, već tek oko 15. septembra, jer to je jedini način da se izjednače uslovi konkurisanja za sve maturante. Ova dugotrajna zatvorenost mladih i roditelja sigurno je nepovoljno uticala na njih kada su u pitanju odluke o nastavku školovanja (tu ostaje mnogo dilema za jesen). Pogotovu se to odnosi na mlade i njihove roditelje izvan univerzitetskih centara.

Svaka politička odluka kada su u pitanju škole u svojoj suštini sudara se sa složenošću obrazovnih sistema, to obično prouzrokuje velike nepravde i otvori mnogo veće probleme nego što ih mi sada vidimo. Zato je veoma bitno  za svaku vlast da u što kraćem roku formira timove stručnjaka koji će se pozabaviti problemom fleksibilnosti sistema u neizvesnim vremenima.

 Prof. Dr REFIK ŠEĆIBOVIĆ

Portal Krug