Nekada davno Wim Wenders
bio je zanimljiv i bitan sineast. Jedan od prvaka tzv. novog njemačkog
filma 1970-ih, kad je polučio divnu ‘Alice u gradovima’, jedan od
najistaknutijih art filmaša 1980-ih, kad je njegov ‘Paris, Texas’ očarao
svijet, potentan i u 1990-ima kad snima jedan od vrhova svog opusa,
ostranjeni ‘Nasilju je kraj’. Veliki poklonik američke kulture i
istovremeno veliki kritičar američkog kulturnog imperijalizma napravio
je niz filmova s američkim koprodukcijskim učešćem, od kojih su neki
kreativno dobacili daleko (spomenuti ‘Paris, Texas’ i ‘Nasilju je kraj’,
a nije za odbaciti ni ‘Ne dolazi kucajući’ iz sredine nultih godina
novog stoljeća, na kojem je scenaristički i glumački surađivao sa Samom Shepardom), a nekima se doista nije proslavio (‘Hotel od milijun dolara’, gdje je pokušao povezati megazvijezdu Mela Gibsona i pomaknutu poetiku s jasnim tragovima Davida Lyncha,
uradak koji se obično smatra početkom njegova velikog pada i
definitivnog gubljenja statusa kreativno bitnog filmaša). Ipak, tome da
će mu se dogoditi takav pogrešan korak kakav mu se desio sa zadnjim
igranim filmom američke koprodukcije i nenamjerno ironičnog hrvatskog
distribucijskog naslova ‘Do dna’, malo se tko mogao nadati.
Snimljen prema romanu J. M. Ledgarda,
film se bavi odnosom britanskog tajnog agenta i oceanografske
biomatematičarke koje povezuje što metaforički što doslovni zaron u
velike dubine, conradovski rečeno u srce tame. On je u zatočeništvu
somalijskog ogranka Al Kaide, ona u procesu istraživanja najdubljih
dijelova (Atlantskog) oceana, a u podužoj retrospekciji otkriva se kako
su se upoznali i zaljubili u otmjeno-starinskom hotelu na francuskoj
obali. Interesantno je pritom što je on, iako špijun i bivši vojni
specijalac-padobranac, nekako plah u njihovoj interakciji, a ona potpuno
emancipirana, odlučna, nezavisna, čak možda do te mjere da bi lakše nju
bilo zamisliti kao čovjeka od akcije nego njega. Taj retrospekcijski
dio filma, iako ni po čemu naročito poticajan, njegov je uvjerljivo
najsvježiji dio, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog ekspresivne
scenografije oslonjene na koso položen ostatak nekadašnjeg bunkera na
pješčanoj morskoj obali, te zbog neočekivanog prizora svlačenja
oceanografkinje dražesnog oblika (utjelovljuje je oskarovka Alicia Vikander,
jedna od najslađih glumica današnjice) u crno donje rublje kako bi se
bacila u prljave jesenske (ili možda ipak ranoproljetne) valove.
Dominantan dio filma, međutim, zbiva se u sadašnjosti i ne donosi
ništa drugo doli nizanja stereotipa, banalnih binarnih opreka i jeftine
simbolike. Gledatelje se eksplicitno, pa i didaktički, upozorava na
tanku granicu i relativnost živog i neživog, života i smrti, opoziciju
dubina – visina, zemlja – nebo, naposljetku i ideologijski otvoreno i
pojednostavljeno suprotstavljaju se kršćanstvo i islam na način da je
kršćanstvo zastupljeno u svojoj tolerantnoj varijanti i implicitno
povezano s liberalnom demokracijom, a islam, naravno, u agresivnoj
fundamentalističkoj inačici. Fundamentalisti ne samo da organiziraju
kamenovanje žene-majke nego i pucaju na njezina sinčića koji je
kamenovanje pokušao zaustaviti, dok je s druge strane kršćanski špijun
(njegovu vjeru film itekako ističe) osjetljiva duša koja će se
naposljetku, u kič završnici, povezati s voljenom oceanografkinjom koja
će mu se osmjehivati s neba dok on pluta u moru konačno slobodan, živ
ili mrtav skoro da je svejedno, od eksponenata mraka.
‘Do dna’ ne samo da je idejno-značenjski plošan, nego je i oblikovno
posve mediokritetski film, samo dno opusa Wima Wendersa. Veliki kritičar
američkog kulturnog imperijalizma pod stare dane postao je njegov
plaćenik.