“Ovaj grad će te uvijek pratiti,” napisao je grčki pjesnik, čak i kada odeš u drugu zemlju, na drugu obalu. Grad koji mene uvijek prati je Istanbul.
Ja sam Istanbulka u srcu, iako se tamo više ne mogu vratiti. Moja ljubav i briga za taj grad su ogromni, vjerujem da se to jasno vidi u mojim romanima. Gdje god da idem, Istanbul će me pratiti, tako se osjećam. Ne odustajemo od mjesta koja volimo samo zato što smo fizički odvojeni od njih.
Domovine su dvori od stakla. Da biste ih napustili, morate nešto razbiti – zid, društvenu konvenciju, kulturnu normu, psihološku barijeru, srce. Ono što ste slomili će vas proganjati. Biti emigrant znači da ćete uvijek nositi krhotine stakla u džepovima. Lako je zaboraviti da su oni tu, lagani i sitni, i nastaviti sa životom, sa svojim malim ambicijama i važnim planovima, ali pri najmanjem dodiru, krhotine će vas podsjetiti na svoje prisustvo. Napraviće vam duboku posjekotinu.
Domovine koje smo napustili nalikuju zakletvama koje smo izrekli kao djeca. Možda više ne vjerujemo u njih, možda više i ne razmišljamo mnogo o njima, ali još uvijek nam stežu grlo. One su tajne koje krijemo, odgovori koje smo progutali, neizrečene boli, stare rane iznova otvorene, prve ljubavi nezaboravljene. Možemo biti čvrsto riješeni da napustimo svoje domovine, jer bog zna da nam je dosta svega, njihove gluposti i apsurda i neprijateljstava i okrutnosti, ali istina je da one nas nikada neće napustiti. One su sjenke koje se vuku za nama na sve četiri strane svijeta, nekada koračaju ispred nas, nekada zaostaju, ali nikada nisu suviše daleko. Zbogo toga, čak i dugo nakon migracija i preseljenja, ako slušate pažljivo, i dalje ćete moći uočiti tragove svoje domovine u svojim tvrdim akcentima, poluosmijesima, nelagodnoj tišini.
Višestruka pripadnost je stav, način razmišljanja, a ne broj pečata u vašem pasošu.
Da, ja sam Instanbulka.
Ali sam isto tako duboko vezana za Balkan. Spojite me sa piscem grčkog, bugarskog, bosanskog, albanskog ili rumunskog porijekla, i ostaćete zapanjeni koliko imamo zajedničkog. Jednako tako, nosim mnogo elemenata Bliskog Istoka u duši. Sljedeći put me stavite pored pisca sirijskog, libanskog, jordanskog, egipatskog, izraelskog, palestinskog ili tunižanskog porijekla. Ponovo biste bili iznenađeni koliko smo slični.
Istovremeno, ja sam Londonka, britanska državljanka i osjećam duboku i strastvenu povezanost sa ovom zemljom u kojoj sam pronašla slobodu da pišem. Ja sam Evropljanka – po rođenju, po izboru i po vrijednostima koje gajim. I uprkos tome šta nam naši političari govore u posljednje vrijeme, sebe želim vidjeti kao građanku svijeta, građanku ove planete, globalnu dušu.
Ja pripadam mnogim mjestima.
“Pa, to je luksuz”, reći će populisti. “Ne može svako putovati.”
Istina, ne može svako putovati u druge kulture, ali nisu svi koji putuju obavezno "elita". Nakon pandemije, biće manje turista koji će putovati preko okeana, manje međunarodnih studenata će se prijavljivati, manje imigrantskih radnika će biti dobrodošlo. Zbog toga sam duboko zabrinuta, kada vidim kako zidovi postaju sve viši i viši.
Višestruka pripadnost njeguje se kulturološkim susretima, ali oni nisu rezervisani samo za ljude koji putuju. To je stav, način razmišljanja, a ne broj pečata u vašem pasošu. To je način na koji razmišljate o sebi i drugim ljudskim bićima, u fluidnim, a ne čvrstim kategorijama.
Možda ste rođeni i odrasli, obrazovani i vjenčani unutar granica jednog grada. Ipak, kroz svoje porodične priče, kulturne veze, društvene preferencije, političke stavove, sportske i umjetničke veze i tako dalje, još uvijek imate višestruku pripadnost.
Ljudsko biće, svako ljudsko biće, bezgranično je i sadrži mnoštvo.
Više je podudaranja i uvijek je veća mogućnost da ćete naći zajedničko tlo među ljudima višestruke pripadnosti nego među ljudima koji nose međusobno isključive identitete. Pa ipak, zbog čega u školi, u porodici, u društvu rijetko učimo svoju djecu da oni imaju višestruku pripadnost i da mogu jednako voljeti obje svoje zemlje i zajednice, dok istovremeno ne zaboravljaju pripadnost ljudskoj zajednici.
Isječak iz knjige "Kako sačuvati razum u vremenu podjela" (How to Stay Sane in the Age of Division) Elif Shafak, prevod Milica Plavšić
