<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ekonomsko nasilje: Ucjenjene ostavljaju posao i mole za novac od nasilnika

PRAVA ŽENA

Često i za osnovne potrebe djece žene moraju da mole za novac.

14. august 2020, 8:48

 

Koliko puta smo čuli da su za iste ili slične poslove žene manje plaćene? Često. Mnogo puta nam je bilo neobično da vidimo da je žena rudarka, vozačica kamiona, odžačarka i slično.

Samo iz razloga jer se žene više opredjeljuju za “tradicionalne” poslove kao što je to frizerka, kozmetičarka, učiteljica, vaspitačica.

Žene se i dalje doživljavaju kao domaćice, gdje se njene profesionalne sposobnosti i želje stavljaju u drugi plan ili ne pridaje im se uopšte značaj. Upravo iz tih razloga dolazi do ekonomske neravnopravnosti o kojoj se malo priča, a koja je za neke žene ključna da se izbave iz psihičkog i fizičkog nasilja te napuste nasilnika.

Dragana Miljković, socijalna radnica Fondacije “Udružene žene” ukazuje da se pojam ekonomske neravnopravnosti može da odnosi na nejednaku raspodjelu kućnog budžeta, gdje se ženama daje samo nužni dio za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, dok muškarci veći dio sredstava zadržavaju za sebe i samostalno donose odluke o raspolaganju sa istim.

“Prema istraživanju Međunarodne organizacije rada iz 2018. godine (The gender gap in employment: What is holding women back?, International Labour Organisation), koje je obuhvatilo sve zemlje svijeta utvrđeno je kako su žene pozicionirane na tržištu rada, koji su ograničavajući faktori za zapošljavanje žena, te koji su prioriteti žena kada je posao u pitanju. Zabrinjavajući su podaci o globalnom učešću žena na tržitu rada u procentu od 49%, u odnosu na muškarce koji učestvuju sa 75%. U BiH 35,2% žena učestvuje na tržištu rada, u odnosu na 58,7% muškaraca. Razlika u globalnoj stopi nezaposlenosti žena je mnogo manja ( 6,1% žene, 5,2% muškarci) u odnosu na Bosnu i Hercegovinu gdje je taj odnos 37,6% stopa nezaposlenosti žena, a 18% muškaraca. Poražavajući podatak, prema istom istraživanju, je da je 65% žena u BiH izvan tržišta rada, što znači da uopšte ne traže zaposlenje”, naglasila je Miljković.

Nedostaje snažna sistemska podrška ženama

Dodaje da se u posljednjih dvadeset godina ženska udruženja u Bosni i Hercegovini aktivno bave pitanjima ekonomske neravnospravnosti i promovišu i zastupaju veće učešće žena u svim sferama društvenog i javnog života. Međutim, negativnih primjera i dalje ima.

“Žena NN, radila kao skladištar u firmi, imala ugovor o radu. Odlaskom na porodiljsko odsustvo i po povratku sa istog, premještena je sa svog radnog mjesta i raspoređena da obavlja poslove čistačice. Na njeno radno mjesto skladištara je raspoređen muškarac, a njoj je dodijeljen ‘ženski’ posao čistačice. Nakon izvjesnog vremena dobija otkaz na poslu, jer postoji višak radnika u firmi, a njen posao nije od značaja za opstanak iste. Smatram da se o ovom pitanju nedovoljno govori, a samim tim se i dalje jača uloga muškarca kao dominantne ličnosti kako u porodici tako i u društvu. Nedostaje snažna sistemska podrška ženama kako bi uskladile porodične i profesionalne obaveze i pokazale svoje potencijale i sposobnosti kroz veći angažman u svim sferama života i rada”, ukazala je Miljković.

Faruk Hadžić, makroekonomski analitičar pojašnjava kako mnogi ekonomisti, kao jedan primjer diskriminacije navode osobe koje su zaposlene u javnom i privatnom sektoru, a konkretno je vezano kako kaže za ostvarivanje prava na porodiljsku naknadu.

“Ukoliko je jedna porodilja zaposlena u javnom sektoru, njen poslodovac će uredno godinu dana isplaćivati porodiljsku naknadu, jer se su prihodi tog organa osigurani kroz plaćanje poreza građana. Sa druge strane, za isto radno mjesto, gdje porodilja ima svoj obrt, npr. ordinaciju i gdje je jedini zaposlenik, u stvarnosti neće moći ostvariti porodiljsku naknadu, jer nema drugih zaposlenih osoba. Alternativa je da privremeno zaposli dodatnu osobu, koja bi trebala raditi i za sebe i za porodilju, ali to nije apsolutna nikakva garancija da će obrt preživjeti sve silne namete koji su postavljeni od države. Na ovom primjeru se vide razmjere diskriminacije i nejednakosti osoba koje rade isti posao, ali sa razlikom javnog i privatnog sektora”, kazao je on.

Hadžić dodaje da osoba koja radi u javnom sektoru, radila ili ne, dobit će sigurnu platu sa svim privilegijama koje javni sektor nudi, za razliku od privatnog.

“U tim slučajevima, mnoge porodilje i ne mogu biti sa svojim bebama, već se odmah moraju vratiti na posao, nakon prvog mjeseca. U ovim i sličnim situacijama, država ima na raspolaganju instrumente fiskalne politike i politike dohotka, koje mogu unaprijediti socijalnu pravednost", ukazuje Hadžić.

Ekonomsko nasilje veoma često ostaje nevidljivo

Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i psihoterapeutkinja navodi da je ovaj oblik zlostavljanja žena često prati fizičko, psihičko i seksualno nasilje, no manje je vidljiv i o njemu se  manje govori.

“Mi u sigurnoj kući susrećemo se sa ženama kojima je zaposlenost  zabranjena, ili ukoliko je bilo dozvoljena, praćeno je prijetnjama, ucjenama, gdje su žene u većini slučajeva i odustajale od posla. Žene koje su žrtve ekonomskog naslja često, pored toga što im nije dozvoljeno da rade,  novac u kući kontrolisao je isključivo nasilnik. Često i  za osnovne potrebe djece žene moraju da mole za novac. Susrećemo se i sa slučajevima u kojima je ženama kontrolisana i hrana, količina hrane, grijanje i sve osnovne potrebe potrebne za život. Ekonomsko nasilje veoma često ostaje nevidljivo, jer bosanskohercegovačko društvo u velikom broju slučajeva, još uvijek njeguje vrlo jasno podijeljene uloge na muške i ženske, u kojima se podrazumijeva da su žene ekonomski ovisne o muškarcima i da se brinu o kući i djeci”, upozorila je Mulić-Čorbo.

Ona dodaje da je za rješenje ovog problema potebna dugoročna strategija koja će da uključi sve sektore društva od zakonodavnog okvira koji će kako kaže osigurati strožije kažnjavanje počinilaca nasilja.

“Potreban je veći broj aktivnosti i edukacija međunarodnih i organizacija civilnog društva koje će ukazati na ovaj problem, stvaranje zajednica u kojima se njeguje kultura nediskriminacije i rodne ravnopravnosti, kao i poštivanje ženskih prava kojima se omogućava da budu ekonomski nezavisne kao muškarci. Jedan od važnih faktora su svakako i mediji koji bi pravovremenim izvještavanjem i prepoznavanjem ovog oblika nasilja, doprineli podizanju svesti o prevenciji i većem prijavljivanju ekonomskog nasilja od strane onih koje su žrtve istog. Kad su u pitanju žene žrtve nasilja korsinice u Sigurnoj kući, mi kroz naše psihososcijalne tretmane osnažujemo ženu da preuzme proaktivniju ulogu na tržištu rada, posredujemo tokom zaposlenja, a prije svega radimo psihoedukaciju o oblicima nasilja sa posebnim akcentom na ekonomsko nasilje kojeg žene nisu ni svjesne”, zaključuje Mulić-Čorbo.


Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.