<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Đuro Šušnjić: Avantura duha

INTELEKTUALCI

Intelektualci pate od jedne boljke više, od koje ne pate druge grupe: oni znaju kako društvo može da se organizuje racionalnije i humanije, ali nemaju moći da to učine! U svakodnevnom životu racionalna i čovječna misao doživljava poraz za porazom, a nagon, inat i interes igraju svoje igre. Pri tome sami intelektualci ne uzimaju mnjenje ogromne većine za ozbiljno, i obično ga odbacuju kao skup predrasuda zdravog razuma, što je velika greška, jer ovo mnjenje i predrasude odlučuju (na izborima) u kakvom ćemo sistemu živjeti.

23. septembar 2013, 12:00

Mali čovjek ne može da podnese velike razlike u mišljenju i zato se bori da svi misle kao on, u stvari da ne misle. Niče viče: nema toga razloga koji može da razuvjeri narod u ono u šta on vjeruje bez razloga! Nekada su i dvorske lude mogle i smjele da govore istinu u lice kraljevima i carevima, jer su ih ovi držali sebi ravnima, a možda i duhovno višim od sebe. Intelektualci su, kako neko dobro reče, naša moderna zamjena za dvorske budale.

Nema problema dok se obrazovan svijet bavi čisto tehničkim i naučnim idejama pomoću kojih se objašnjava spoljašnji svijet i rukuje stvarima. Problem nastaje kada duhovni ljudi počnu da stvaraju tzv. direktivne ideje pomoću kojih se razumijeva i usmjerava ljudsko ponašanje: od toga trena prema njima se gaji sistematsko nepovjerenje! Oni su stručnjaci za izražavanje ljudskog nemira, ali prosječan svijet ne voli biti uznemiren. Oni najavljuju rađanje novog društva i kulture u vrijeme kada izgleda da je stari sistem i njegova kultura u punoj snazi. Oni potresaju vjekovne navike, ali ih već po navici šalju u tamnice i ludnice. Rijetko je koje društvo bilo sklono ljudima od ideja, iako su njihove ideje postale pokretačka sila društva. Uglavnom su bili osuđeni da čuče u zapećku, dok prosječni veličaju sami sebe. Oni jesu plemići po obrazovanju i vaspitanju, jesu elita, ali je njihov elitizam određen njihovim načinom mišljenja i vrijednostima za koje se zalažu, a ne njihovim položajem u hijerarhijskoj strukturi društva. Oni nisu političari i nemaju moći, ali i ovako nemoćne društvo ih treba, radi istine o sebi u časovima kad mu pozli od laži.

Intelektualci pate od jedne boljke više, od koje ne pate druge grupe: oni znaju kako društvo može da se organizuje racionalnije i humanije, ali nemaju moći da to učine! U svakodnevnom životu racionalna i čovječna misao doživljava poraz za porazom, a nagon, inat i interes igraju svoje igre. Pri tome sami intelektualci ne uzimaju mnjenje ogromne većine za ozbiljno, i obično ga odbacuju kao skup predrasuda zdravog razuma, što je velika greška, jer ovo mnjenje i predrasude odlučuju (na izborima) u kakvom ćemo sistemu živjeti.

Riječ je o tragediji intelektualaca koji se suočavaju sa najgorim oblicima tjelesnog, duševnog i duhovnog nasilja, pa prosto ne mogu a da ne izražavaju pesimistički i nihilistički pogled na svijet. Koliko je nacionalizam razbio društvo, toliko je nihilizam razorio kulturu. Danas istinski intelektualci, nemoćni da bilo šta promijene u društvu, sa svoje duhovne visine posmatraju kako svakodnevni život gazi skoro sve što je istinito, dobro, lijepo i sveto. Kriza našega vremena nije ni ekonomska ni politička, ona je duhovna i moralna: pokidane su veze sa našim duhovnim temeljima i ključnim vrijednostima života! Univerzalne ideje i vrijednosti potisnute su nacionalnim ideologijama i interesima: sada se ističu razlike među nacijama a ne sličnosti među ljudima! Intelektualci su ovdje suvišna pamet ili pametna suvišnost. Proizvođači smisla nemaju mjesta u društvu koje ima potrebu za proizvođačima roba. U najmanju ruku može se reći da je budućnost intelektualaca neizvjesna.

Do sada je bilo govora isključivo o intelektualcima koji zaslužuju to časno ime. Valja praviti razliku između njih i inteligencije ("umišljenih intelektualaca"). Ovo su dva idealna tipa, pri čemu se ovdje ne postavlja pitanje koliko se jedna i druga skupina u stvarnom životu približila ili udaljila od konstruisanog modela. Ova podjela, baš zato što je idealno-tipska, jako je oštra, dosljedna i potpuna, a osnovno mjerilo podjele istaknuto je na samom početku ovoga rada: teorijski interes da se svijet upozna i osmisli ili praktični interes da se njime vlada i da se koristi za druge potrebe.

Obrazovani dvojnici "nisu mislioci", pa ih R. Mils naziva intelektualnim najamnim radnicima ili "robovima mjesečne plate". Ideale svoje mladosti oni su žrtvovali za udobnosti svoje starosti. Žrtve svojih navika i udobnosti, postali su nesposobni za avanture duha. Živjeći samo za danas, zaboravili su da pitaju do koje su mjere budući.

Nemaju svoj pogled na svijet, osim ako se laganje od danas do sutra ne uzme kao dosljedna filozofija života. Biraju kome će se skuplje prodati, ali tu sramotu zovu slobodnim izborom. Hrabri su kad nema opasnosti i opasni kad nemaju hrabrosti. Pošto su savitljiva duha i karaktera, organizacija se javlja kao vlasnik njihovih volja. I kad zalutaju u duhovnu zajednicu, zna se da su oni maske koje se igraju duhovnosti. Oni istinu glume a neistinu žive.

Oni su prije ljudi otežala tijela i umorna duha nego uznemirena s/a/vjest svoga vremena. Puno govore da bi glavne stvari prećutali. Imaju pomračenje savjesti, jer im je oboljela volja za istinom. Od svih pjesama svoje mladosti voljni su da pjevaju samo uspavanke. Političkim moćnicima obično se priklanjaju ljudi neznatnih ili osrednjih duhovnih moći i zato politički pokret ne može dospjeti daleko vođen idejama nižeg ili osrednjeg reda. Među njima se može naći poneko učen, ali čovjeka nema. Oni se opredjeljuju, ali je njihova vječna stranka većina. Ma šta ružno o ovim debelim duhovima rekao, čovjek ne može da pogriješi.

Oni ne služe jednoj umnoj i čovječnoj ideji, već nekom bijednom moćniku i političkom trenutku. Oni su metla za svaku ruku i brisač za svaku nogu. Mogu se promijeniti gospodari, državna uređenja i stavovi, sve se može iz temelja izmijeniti, ali oni ostaju da služe svim gospodarima, u svim sistemima, i svim pogledima na svijet. Za njih važi ono što je P. P. Pecija zapamtio iz razgovora sa grupom seljaka u sudskom dvorištu: "Šta radite ljudi?". Svjedočimo. "Kome?" Kome zatreba.

Vezan tekst

Đuro Šušnjić: Umeće vođenja dijaloga