<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dubravka Stojanović za BUKU: Rat se danas vodi u sećanjima i to je vrlo opasno!

BUKA INTERVJU

Ja često istoriju i nastavu istorije nazivam predvojničkom obukom, jer je ona kod nas češće to nego nauka.

04. juni 2019, 8:11

 

Sa profesoricom Dubravkom Stojanović, uglednom istoričarkom iz Srbije i profesorica istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu razgovaramo na temu Jasenovca i suočavanja sa istorijom i onim što se desilo.

Profesorice Stojanović, u današnjem kontekstu, šta je Jasenovac prije svega Srbima na ovim prostorima?

Jasenovac je strašno stratište i, u velikoj konkurenciji, jedan od najstrašnijih logora iz Drugog svetskog rata, tako da je razumljivo da je on jedna vrlo snažna istorijska trauma. Jasenovac je nešto sa čim bi bilo koji narod imao veliki problem u smislu prevladavanja, da na ispravan način istorijski postavi i pokuša da racionalizuje to što se desilo, kao i da vidi kako sa tim sećanjem dalje, kako ga obraditi da ono ne bi izazivalo potrebu za revanšom - to je ključno pitanje. Pitanje je kako se postaviti prema tako jednom traumatičnom događaju i masovnim žrtvama, a da to ne bude poziv na večni rat do poslednjeg Hrvata iz osvete. To je jedno vrlo teško pitanje, a takvi problemi prisutni su i u mnogim drugim narodima, počevši od jevrejskog pa nadalje. Mnogi su se stručnjaci bavili pitanjem kako u školi učiti i kako javnosti predstavljati jedan takav užasan događaj, a da on ne proizvodi nove strahote. Kod nas se javio problem što su Jasenovac, ali i drugi ustaški zločini, na taj način upotrijebljeni. To je, zapravo, postala psihološka osnova rata devedesetih, u tome je problem. Veliko je pitanje kako se uopšte prema tome odnositi, a ono što je urađeno osamdesetih je sigurno najpogrešnije, a to je da se pomoću priča o Jasenovcu i dodanih priča o Jasenovcu i dodanih brojeva sa kojima se tu raspolagalo, kako je kome palo na pamet, stvarala priča za razbijanje Jugoslavije, za rat u Hrvatskoj, kao i poziv na revanš.

To sam upravo i htjela da Vas pitam – kako se Jasenovcem manipuliše u političke svrhe?

Važno je istaći da mi vrlo malo znamo o Jasenovcu i to je generalno slučaj sa većinom situacija iz naše istorije koje se posle koriste za političke svrhe. Vrlo malo je urađeno da se ljudi popišu po imenima, to se radilo tek mnogo kasnije, ali to se nije radilo osamdesetih. Do osamdesetih je vrlo malo urađeno i na tačnom utvrđivanju broja mrtvih, na širenju javnosti tih realnih brojeva, što ne znači umanjivanje - dovoljno je da je jedan čovek ubijen na taj način. Tu ostaje i pitanje razumevanja čitavog konteksta u kome se to desilo, jednog užasnog zločina i jedne rasprave o tome kako je to uopšte bilo moguće, što bi onda pomoglo i hrvatskom društvu da ono izađe iz svojih krugova nacionalizma i da ono takođe Jasenovac prihvati kao svoju odgovornost i da prestane sa tim umanjivanjem njegovog značaja ili njegovim potpunim nipodaštavanjem.

Vi ste jedna od najcjenjenih istoričarki sa ovih prostora, šta nam Vi možete reći o najbitnijim činjenicama o Jasenovcu?

Možemo danas da kažemo da je tu bilo oko 100 do 120 hiljada ubijenih ljudi, što je strašno, znamo da su oni bacani u jame. I sad, zahvaljući knjizi profesora Goldsteina, koja se promoviše po regiji, pa tako i u Banjaluci, znamo i neke detalje iz svakodnevnog života, kako je izgledala ta ishrana, ako uopšte možemo govoriti o ishrani, na koje sve načine su ljude mučili. On je napravio jednu novu analizu na osnovu više-manje poznatih podataka, dnevnika i ispovesti. Ali, on je napisao, zahvaljući svojim znanjima i razumevanjima konteksta, jednu zaista potresnu priču o tome kako je stvarno izgledao život u tom logoru, i život i smrt.

Koliko je važno danas da se na pravi način odnosimo prema tom vremenu, ali i da učimo iz tog vremena, da se takve stvari ne ponove, iako su se na neki način ponovile tokom rata devedesetih? Možda je bolje reći - učiti da se opet ne ponovi.

Mi se ovim i bavimo i sa Histori festom idemo po BiH zato što verujemo da jedan racionalni odnos prema prošlosti može da dovede do racionalnog odnosa u sadašnjosti i budućnosti. Jasno vidimo da naše političke elite koriste prošlost da bi razvijali emocije, a danas su najdramatičniji odnosi prema državama upravo u datumima u kojima se sećamo, ili sećaju, obeležavaju određeni događaji iz Drugog svetskog rata ili rata devedesetih. Drugim rečima, rat devedesetih ili Drugi svetski rat pomeren je na plan sećanja, na plan istorije i taj rat se danas vodi u sećanjima i to je užasno opasno. Revizija istorije je prethodila ratovima devedesetih. Dakle, mi smo prvo promenili odnos prema Jugoslaviji, pa smo promenili odnos prema Drugom svetskom ratu, pa smo menjajući te odnose promenili odnose prema svim jugoslovenskim narodima da bi rat postao moguć, a onda se taj rat preselio u sferu istorije koji je još uvek aktivan kao na nekoj ringli koja stoji na blažoj vatri i kao da ta istorija ima ulogu da pripremi nove sukobe. Ja često istoriju i nastavu istorije nazivam predvojničkom obukom, jer je ona kod nas češće to nego nauka.

Upravo se istorija koristi da bi rasplamsavala nacionalističke i religijske antagonizme među narodima. Kako se izboriti sa tom ulogom istorije?

To je vrlo teško, jer su za istoriju vezane emocije i vi najlakše možete da ih izazovete upravo pričama iz prošlosti. Tu čak porazi i izgubljene bitke imaju veći psihološki i emotivni značaj nego pobeda, zato što žrtve imaju veći značaj nego heroji i to je ono što je zanimljivo u tim studijama sećanja. Vi ćete se kao narod, kao kolektiv ili kao društvena grupa pre vezati za žrtve sopstvene nacije nego za nekog heroja koji vam i onako deluje nedostižno i sigurno nikada to herojstvo nećete moći da postignete, ali vi možete da se identifikujete sa nacionalnim žrtvama i možete prema njima da razvijete saosećanje i empatiju i zbog toga se one koriste u političke svrhe i svaki put smo pokazali da nam te žrtve kao žrtve nisu važne, nismo utvrdili imena tih ljudi, ne želimo da utvrdimo njihove brojeve, ne želimo ni da utvrdimo brojeve ni za devedesete, samo želimo njima da manipulišemo. Iz toga se vidi da nama zaista ljudski život ništa ne znači, da on ima samo svrhu kako je to govorio Stojan Cerović „dobrovoljnih davalaca tuđe krvi“, a mi ne cenimo ljudski život, već ga upotrebljavamo u najbanalnijoj dnevnoj politici.

I na kraju da Vas pitamo kako da ljudi, koji to iskreno žele, dođu do pravih informacija iz istorije, da ne budu žrtve političke manipulacije?

To je vrlo teško. Trebalo bi poći od prvih razreda osnovnih škola i istoriju učiti na drugi način, učiti je kroz multiperspektivnost, da čujemo šta druga strana misli o nekom događaju, da poredite argumente, da diskutujete o tome, zašto na primer Hrvati misle ovo o Oluji, a Srbi misle nešto potpuno suprotno, kako je moguće da jedan ili svaki događaj ima toliko različitih tumačenja. To bi bilo pravo obrazovanje u oblasti istorije, da se prihvati da su potpuno različite interpretacije neminovne, jer vi interpretirate događaj iz konteksta ili iz perspektive iz koje ga gledate. To bi bilo pravo obrazovanje za budućnost, za mir, za normalan život, bez konflikta među narodima. Dok se to ne desi, jedino što mogu uvek da savetujem jeste da se paralelno čitaju različiti autori, da se porede njihovi argumenti, da se vidi na osnovu čega oni nešto saznaju, ako nemate fusnotu i arhivsku jedinicu koja dokazuje to što vi govorite, ako pričate nešto, a ne zna se na osnovu čega vi to pričate, to je sigurno zloupotreba nauke.

 

Buka arhiva