<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dejan Atanacković: Festina lente

KOLUMNA

Pre neki dan pričam s prijateljem na ulici i kao u šali, a u stvari mrtav ozbiljan, pitam šta ćemo mi s tim Beogradom na vodi? Hoćemo li da rušimo to kad oteramo ove ludake s vlasti?

25. oktobar 2021, 2:45

 

Dan je lep, relativno vedar sred tmurnog oktobra, u toku je protest protiv državnog kriminala, sveopšteg i sveprožimajućeg, u čiju se čast podiže i to bespravno izgrađeno čudovište. Pred zgradom-ljušturom otetih pravosudnih institucija, okupilo se svega petstotinak ljudi. Niz Nemanjinu puca pogled: od zjapećih ruševina devedesetih, sve do savremenih neoradikalskih ruševina pameti koje samom svojom idiotskom glomaznošću utiskuju u tkivo grada svoju narastajuću nihilističku suštinu.

I onda se nekako neminovno nameće pitanje: postoji li više Beograd? Tačnije, da li je moguće istovremeno postojanje Beograda, istorijskog i istinskog grada, i toga što se zove Beograd na vodi? Nisu li to dve činjenice koje se neminovno isključuju i uzajamno poništavaju? Ne bi li Beograd na vodi bio moguć, ceo grad prima u sebe njegovu zatrovanu srž. Taj lažni grad, alanfordovska fasada diktatorovog lažnog sna o lažnom napretku, može da postoji samo kada se pravom Beogradu potpuno oduzme stvarnost. Glupi parazit koji ubija izmrcvarenog domaćina; nadgrobni spomenik gradu i državi u čiju su glupu suštinu utkane hiljade umrlih od zaražavanja, bahatosti ili vatrenog oružja; spomenik organizovanom kriminalu od čijeg odvratnog bujanja gadljivo skrećemo pogled; strašno mesto koje nije moglo da počne da postoji bez makar jednog ritualnog ubistva.

Metastaze rastu svuda: opustošeni Trg republike, zgradurine u podnožju Кalemegdana, desetine istorijskih beogradskih zdanja srušenih zarad pohlepe režimskih perača para. Planirana linija besmislenog metroa koja povezuje ništa ni sa čim bahato preti da nam zatruje i ukine vodu za piće, opustoši džepove i baci državu u vekovno dužničko ropstvo. Građevinski otpad Beograda na vodi već je progutao hektare zdrave šume.

Stiče se utisak da je taj kriminalni građevinski poduhvat za građane već odavno izgubljena bitka, kao jedna isuviše očigledna sramota, a navikli smo ovde, isuviše navikli, da živimo sa očiglednim sramotama. Ali nije li trenutak da se detaljnije razmisli o stvarima koje ostaju kao materijalno nasleđe zla, i šta s njima činiti? Verujem da bi mnogi građani bili probuđeni iz višegodišnje apatije kada bi se, sem konstantnog ukazivanja na očevidnu štetu, ponudila rešenja za njeno ispravljanje. Uključujući i vrlo drastična rešenja.

Ma ne, kaže onaj moj prijatelj, previše bi to bilo skupo rušiti, milijarde su u pitanju.

I pokvari mi dan. Gledao sam nedavno snimak na Jutjubu kako Кinezi istovremeno ruše 20 svojih zgradurina za 20 sekundi i od tada zamišljam kakav bi to ovde spektakl bio, iz kojih sve uglova bi to trebalo snimiti, sa zemlje i iz vazduha. Da ne govorim o predivnom parku duž reke koji bi mogao da nikne na svim tim krhotinama.

Ne, nije mi uopšte zabavno ovo što pišem. Odvratno mi je i da mislim o Beogradu na vodi, pa čak i o njegovom padu. Reč je o izlaženju na kraj sa deprimirajućim nasiljem jednog režima kome se mora stati na put, tako što se stvari raščišćavaju planski i potpuno, rušenjem bezakonja, zabranom rada kriminalnih udruženja, zatvorskim kaznama. Reći odlučno ne mučnom suživotu sa nasleđem zla prvi je korak ka oslobađanju.

Ako želimo da društvo iskorači iz gliba, mnoga će rušenja i simbolička i stvarna biti neophodna. Кao alternativa, nečemu se, umesto rušenja, a radi neophodnog očuvanja sećanja na jedno bolesno vreme naprosto može korenito izmeniti funkcija, kao višestruko obrazovni čin.

Moj sagovornik predlaže da se, recimo, poneka zgrada Beograda na vodi namenjena vulgarno luksuznim stanovima preinači u hotele za beskućnike ili izbeglice, ljude kojima su decenije organizovanih nepravdi oduzele osnovna materijalna sredstva i prava na pristojan život.

A što se para tiče, verujem da bi se snašli. Mislim, za rušenje. Već bi sama fotogeničnost događaja obezbedila deo sredstava. Prodaja ulaznica za ekskluzivna gledališta sa novobeogradske strane, posebne lože za selfije, prava na televizijski prenos, reklame... Može i koncert pred rušenje, ili još bolje uz rušenje. Ma divota. Zamislite jedan veliki simfonijski orkestar, iza čijih se leđa, sa druge strane reke, na vrhuncu Pertove Festina lente, tačno posle one divne napete tišine, stropoštava naprednjački besmisao i pretvara u prah.

Dobro, neću više.