Danas se obilježava 25. godišnjica od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno od Dana uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir. Dejtonski mirovni sporazum pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran na vojnom aerodromu Rajt-Paterson kod Dejtona, u američkoj državi Ohajo, da bi se zvanično prekinuo rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine.
Dvadeset pet godina poslije, Dejtonski mirovni sporazum predmet je brojnih političkih i naučnih rasprava. Posljednjih godina neki političari u BiH, međunarodni predstavnici i pojedine međunarodne institucije ukazivali su na potrebu revizije Dejtonskog sporazuma.
Novinarka Gordana Katana boji se da smo za četvrt vijeka optrčali puni krug i vratili se tamo gdje smo bili netom po okončanju rata.
“Istina je da je veliki dio BiH obnovljen nakon ratnih razaranja, ali ostali smo, kroz pljačkašku i toksičnu privatizaciju, bez industrije, radnici, pa i bivši ratnici, danas su armija ‘suvišnih’ na biroima rada. Činjenica je da, iako je više od 90 posto imovine vraćeno njihovim prijeratnim vlasnicima, Aneks VII nije implementiran i, nažalost, većina ljudi nikada se neće vratiti u svoja prijeratna prebivališta. Tvorci etničkog čišćenja ostvarili su svoj cilj, a nažalost, većina onog započetog u ratu samo je verifikovano Mirovnim sporazumom”, rekla je za BUKU Katana.
Dodaje da je očekivani napredak, u smislu ekonomskog prosperiteta, vladavine prava i uspostave istinskog demokratskog društva, kada sve zbrojimo, jedva vidljiv.
“I to zahvaljujući etnonacionalističkim strankama, kojima su ‘njihovi narodi’ samo moneta za potkusurivanje. Iza navodne brige za nacionalne interese, skriva se samo rad za vlastite interese političkog establišmenta koji se uz uzak krug ljudi oko sebe enormno obogatio, uništio srednju klasu, a BiH doveo do najsiromašnije države u Evropi”, ističe ona i dodaje da je Dejtonski sporazum zbir kompromisa zaraćenih strana u BiH i naših susjeda, Hrvatske i Srbije, koji su crtali mape i podijelili BiH.
“OK, dobili smo mir, ali i potpuno nefunkcionalnu državu u kojoj stalno neko nekoga blokira. Imamo Ustav koji je državu razvlastio na račun entiteta, a Federaciju BiH na račun kantona. Otuda jedva da se mičemo s mjesta, otuda nismo u stanju već godinama ispuniti ni minimum uvjeta za otvaranje pregovora za članstvo u Evropskoj uniji”, kaže Katana.
Kada je riječ o budućnosti, Gordana kaže da je teško i nezahvalno davati prognoze, ali ako ne dođe do radikalnih promjena na političkoj sceni, ako etnonacionalizam ne zamijeni makar neka vrsta pragmatičnih politika, koja će gledati u budućnost, a ne stalno nas vraćati u 1992. pa 1941., 1914. godinu, sve do boja na Kosovu, onda se ni za pet, deset, 25 godina stvari neće pokrenuti nabolje.
“Jer, ratno etničko čišćenje posljednjih godina zamijenili su ekonomski zbjegovi. Iz BiH ljudi masovno odlaze, i to nisu gastarbajteri koji planiraju tamo negdje nešto zaraditi pa se vratiti. Odlaze cijele porodice, bez osvrtanja, zarad svoje djece i sebe, jer naprosto nemaju vremena čekati da BiH postane neka bolja zemlja”, ističe ona.
Naša sagovornica smatra da je samo ustavno uređenje BiH ključna prepreka da iz stanja fingirane dosegnemo stanje istinske demokratije.
“Ako se na vlast dolazi krađom i kupovinom glasova na izborima, ako pojedinci uzurpiraju nadležnosti izvršne i zakonodavne vlasti, ako se usude, kako je prije par dana uradio Milorad Dodik, prijetiti osvetom Banjalučanima zbog izbornog poraza njegovog kandidata na lokalnim izborima, i ako na to izostane reakcija, o kakvoj demokratiji možemo govoriti”, pojašnjava ona. Katana dodaje da je porazno da, ne samo njena generacija, nego i oni stariji od ne, ali i znatan dio mladih ljudi, ne shvataju da su oni snaga, da je njihova volja ta koja određuje kakvim će životom živjeti.
“Sve dok ljudi ne spoznaju snagu svoje moći da promjene mogu izboriti na izborima, ali i na ulici, jer sloboda se uvijek i iznova osvaja, sve dok budu sami pothranjivali vlastite strahove, živjet će u zarobljenoj zemlji”, ističe ona.
NACIJE MIJENJALE ODNOS PREMA SPORAZUMU
Vlade Simović, doktor političkih nauka, kaže da je najveća tekovina Dejtonskog mirovnog sporazuma zaustavljanje građanskog rata u Bosni i Hercegovini i održavanje mira. Zahvaljujući ovom sporazumu, prestali su vojni sukobi, a Bosna i Hercegovina je dobila ustavni dizajn koji je predmet brojnih političkih i naučnih rasprava.
“Dejtonski mirovni sporazum nije ispunio apsolutna očekivanja svih konstitutivnih nacija u ovoj zemlji i njihovih elita, a posebno nije ispunio očekivanja onih građana koji ne pripadaju nekoj od konstitutivnih nacija. Međutim, činjenica je da je ovaj sporazum omogućio određeni ustavni dizajn koji, uz sve svoje nedostatke, ipak funkcioniše dvadeset pet godina, a prije svega omogućio je mir poslije surovog građanskog rata. Takođe je istorijska činjenica da su, od perioda do perioda, nacije u Bosni i Hercegovini mijenjale svoj odnos prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. U prvim postdejtonskim godinama, bošnjačka politička elita je pozitivnije gledala na Dejtonski mirovni sporazum nego danas, smatrajući ga prolaznim dokumentom koji će vremenom biti zamijenjen sa, za njih povoljnijim, ustavnim dizajnom. Kako se to nije desilo, oni postaju najveći kritičari ovog sporazuma. Sa druge strane, dio srpske političke elite je imao rezervisan stav prema ovom sporazumu zbog načina na koji je on donesen, kao i zbog teritorijalnih ustupaka Federaciji Bosne i Hercegovine učinjenih tokom pregovora u Dejtonu”, rekao je Simović za BUKU.
Dalje dodaje da su ustavne pogodnosti koje ovaj međunarodni mirovni sporazum daje Republici Srpskoj opredijelile srpsku političku elitu da postane najveći zagovornik očuvanja Dejtonskog sporazuma.
“Zbog svega navedenog, unutar srpske nacionalne elite postoji konsenzus oko očuvanja ustavnog dizajna Bosne i Hercegovine određenog Sporazumom iz Dejtona. Hrvatska politička elita je, nedugo poslije potpisivanja Sporazuma iz Dejtona, pokazala nezadovoljstvo ovim aktom, smatrajući da je asimetrično rješenje sa tri konstitutivna naroda i dva entiteta, od čega je jedan sa bošnjačkom, a jedan sa srpskom većinom, loše po interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Trenutni odnos prema sporazumu iz Dejtona je takav da je srpska politička elita pobornik očuvanja Dejtonskog sporazuma, dok su bošnjačka i hrvatska politička elita zagovornici njegove promjene. Međutim, posljednje dvije političke elite zagovaraju ustavne promjene iz dvije potpuno različite pozicije”, ističe naš sagovornik.
Objašnjava da bošnjačka politička elita zagovara centralizovaniju državu i pomjeranje balansa sa nacionalnog ka građanskom, dok se zahtjevi hrvatske političke elite suštinski svode na stvaranje trećeg entiteta sa hrvatskom većinom, uz očuvanje postojećih mehanizama nacionalnog pariteta, veta i autonomnosti.
“Sa stanovišta odnosa balansa između nacionalnog i građanskog, hrvatska i srpska politička elita imaju više podudarnosti, pa otud i njihova intenzivnija saradnja. Iz navedenog je moguće definisati da je ključni problem postdejtonskog perioda različit pristup nacionalnih elita prema ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. I dok su srpska i hrvatska politička elita zagovornici decentralizovane države i konsocijacijskog modela demokratskog uređenja, putem kojeg se ostvaruju institucionalni mehanizmi zaštite konstitutivnih nacija, bošnjačka politička elita je pobornik centralizovanije države i nije sklona konsocijacijskom obliku demokratske vladavine. Ovo su izrazito politički, pa čak i teorijski suprotstavljene koncepcije. To je i razlog zbog čega je ovo pitanje aktuelno dvadeset pet godina poslije parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma”, kaže Simović.
Kada je riječ o budućnosti i boljem životu generacija koje dolaze, Simović smatra da je neophodno da se u društvu razvija razumnost, dobronamjernost, tolerancija, socijalna senzibilnost i svijest o potrebi za sticanjem znanja, a usmjeravanjem mladih ljudi u tom pravcu moguće je ostvariti stabilniju i ljepšu budućnost.
GRAĐANI BIRAJU POLITIKU SVAĐANJA
Politička analitičarka Ivana Marić kaže da nam je zadnjih 25 godina umjesto napretka donijelo nazadak.
“Čini mi se da su nacionalni odnosi u BiH sada gori nego odmah nakon rata i to ne zato što se građani više mrze, već zato što građani uporno biraju političare koji svoje pobjede svih ovih godina grade na izazivanju nacionalnih netrpeljivosti. I dok građane plaše drugima i drugačijima, oni sa tim istim drugima i drugačijima dogovaraju podjelu plijena i funkcija koje im omogućavaju pristup dodatnom plijenu. Građani biraju političare koji vode politiku svađanja, ličnog bogaćenja i blokiranja razvoja države i njenog napretka prema EU. Krajnje je vrijeme da građani progledaju i počnu više vjerovati svojim očima nego svojim političarima i da shvate da su njihovi stvarni neprijatelji upravo te njihove vođe, a ne drugi narodi”, rekla je Ivana Marić za BUKU.
Ona ističe da je Bosna i Hercegovina talac loših i korumpiranih političara koje štiti kriminalna hobotnica koju čine predstavnici pravosuđa, biznisa i drugih sfera života.
“Jedino što ove političare zanima je lično bogaćenje. Oni su potpuno nezainteresirani za sve probleme građana i apsolutno ih ne pogađa kad vide s kakvim se problemima građani suočavaju dok oni hladnokrvno kradu milione iz budžeta. Dok se ne riješimo te organizirane kriminalne skupine, mi nećemo napredovati”, smatra Ivana.
Kada je riječ o životu u BiH u budućnosti, Ivana nažalost nije previše optimistična.
“Moguće je da ćemo ostvariti još neku moralnu i simboličnu pobjedu, ali se neće puno toga promijeniti u BiH u narednih pet godina, pa možda čak ni 10. Da bi se nešto značajnije promijenilo, prvo nam je potrebna jača opozicija, koja neće biti blaža verzija vlasti, već njihova suprotnost. Potrebni su novi, mladi, obrazovani i sposobni ljudi, koji će moći i znati pokrenuti promjene. Potrebni su nam građani koji će podržati takve ljude i njihove politike. Potrebne su nam i jake nacionalne stranke koje bi igrale značajnu ulogu opozicije i ukazivali nam na sve eventualne pokušaje prevara svojih nasljednika, jer oni ipak imaju višedecenijsko iskustvo u tome. Za promjene nam nije potrebno puno, Sarajevo je najbolji primjer za to”, zaključuje naša sagovornica.
