<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bojan Krivokapić za BUKU: Moja životna misija je otimanje slobodnog vremena za sebe!

BUKA INTERVJU

Život nije samo rad. Život bi trebalo najmanje da bude rad. Zamislite kako bismo onda bili sretni. Ja to mogu da zamislim, a nadam se da mogu i drugi.

28. novembar 2019, 9:21

 

Bojan Krivokapić rođen je u Bačkoj Topoli 1985. godine. Objavio je zbirku priča Trči Lilit, zapinju demoni (Narodna biblioteka Kikinda, 2013), zbirku poezije Žoharov let (Slovo Gorčina, Stolac, 2014), roman Proleće se na put sprema (Red box, Beograd / Buybook, Sarajevo, 2017) i zbirku poezije Gnezdo dečaka (Treći Trg, Beograd, 2019).

Za Trči Lilit, zapinju demoni dobio je 2012. godine Nagradu Đura Đukanov za najbolji rukopis i 2014. godine Nagradu Edo Budiša za najbolju knjigu mladog autora u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Za Žoharov let dobio je 2013. godine Nagradu Mak Dizdar za najbolji poetski rukopis.

Za Proleće se na put sprema dobio je 2018. Nagradu Mirko Kovač za najbolju knjigu autora do 35 godina u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Živi u Novom Sadu.

Sa Bojanom smo za BUKU razgovarali o književnosti, životu mladog pisca, nagradama i drugim temama.

Bojane, dolaziš u jedan savim novi koncept na banjalučkoj književnoj sceni „Džep“. Šta misliš o ovom načinu druženja pisaca sa publikom, to je jedan prisniji i interaktivniji način kontakta sa čitaocima od klasičnih promocija?

Radujem se svakom susretu s publikom. Uvek se trudim da tzv. klasične promocije budu živahne, bio gost ili voditelj, a nekad i publika. Ne podnosim gnjavažu. „Džep“ mi se čini kao odličan koncept za književne susrete. Drago mi je što svoju novu zbirku poezije „Gnezdo dečaka“ banjalučkoj publici mogu da predstavim baš na taj način.

Rado si viđen gost u Banjaluci, kakav je tvoj odnos prema Banjaluci i ljudima ovog grada?

Meni su Banjaluka ljudi iz tog grada koje volim. Tako je s gradovima. Uvek voliš nekoliko ljudi, sve drugo su puste priče. U Banjaluku književnim povodom dolazim već godinama. Imao sam programe u kafićima, biblioteci, na Festivalu Imperativ. Drago mi je što sve češće dobijam pozive da dođem.

Kao mlad, uspio si se etablirati na književnoj sceni. Koliko je to teško mladim piscima sa naših prostora?

„Etablirati“ je preteška reč. Sve više radim ono što volim, a to je možda najveći uspeh, ako počinješ mimo velikih izdavača, kumovsko-burazerskih odnosa ili partije. Čim sam objavio prve tekstove, shvatio sam da ću morati da se bavim i drugim poslovima menadžerske prirode, ako želim da to što pišem ide dalje. Godinama sam bio i autor, i lektor, i onaj ko prenosi knjige u putnoj torbi, i organizator programa... Sad je toga sve manje, na svu sreću. Jer, nastupi premor od gomile poslova koje treba da radiš, jer se očekuje da ih ti uradiš. Multitasking je tihi ubica. Voleo bih da nove generacije autora i autorki nađu način da se spase od tog bremena, satiranja, i da imaju više vremena za čitanje i pisanje.

Između ostalog, dobitnik si nagrade ‘Mirko Kovač’, koliko su ovako velike nagrade značajne za književnike, ali sa druge strane, koliko su na neki način i breme zbog budućeg rada?

Nagrada Mirko Kovač me je u jednom momentu spasila. Živeo sam od nje skoro godinu dana i zahvaljujući njoj sam uspeo da završim rad na rukopisu „Gnezda dečaka“ i nastavim pisanje proze. Nagrade su značajne, pogotovo ako podrazumevaju i finansijski deo, a ne samo pohvalnicu koju možeš da okačiš iznad šporeta. Značajne su i zato što se poneki medij zakači za njih, a to onda knjigu učini vidljivijom, da joj vetrić u leđa. A da li su breme? Mislim da je breme koloplet okolnosti u kojima živimo, svakodnevna borba da nam glava ostane iznad vode i da nam ne iseku struju.

Koliko je u današnje vrijeme teško biti književnik kada su društvene vrijednosti poremećene i sve je manje sluha za umjetnost i pisanu riječ?

O tim „društvenim vrednostima“ ćemo neki drugi put. Teško je baviti se književnošću, jer sistem u kojem živimo zahteva da radimo do besvesti i budemo produktivni isto do besvesti. Svud oko nas se mantra da moramo: raditi, raditi, raditi. Kao da smo rođeni samo zato da bismo: radili, radili, radili. Ja mislim da to nije normalno. Život nije samo rad. Život bi trebalo najmanje da bude rad. Zamislite kako bismo onda bili sretni. Ja to mogu da zamislim, a nadam se da mogu i drugi.

Imajući u vidu svijet u kojem živimo, gdje je sve užurbano, nemamo vremena, kako da se vratimo knjigama, umjetnosti, kulturi…

Užurbanost je sastavni deo matrice u kojoj se vrtimo i koja nas satire. Moja životna misija je otimanje slobodnog vremena za sebe. To znači da me razni strahovi: da sam lenj, da nisam dovoljno produktivan, da nisam kompetentan i sl. ne uhvate za gušu. Opiranje dominantnoj ideologiji je baš to: ja jesam lenj, ja nisam dovoljno produktivan, nisam kompetentan – i to je OK. A to je jezivo teško, jer te ta ideologija na svakom koraku podseća da nisi dovoljno ovo, ili dovoljno ono. A kad otmeš vreme za sebe, onda nema problema s knjigama, druženjima, razgovorima, sedenju i gledanju u nebo.

Imajući u vidu da rijetko koji književnik kod nas može živjeti samo od pisanja, šta nam to govori o društvu u kojem živimo?

Ne znam šta nam govori o društvu, ali nam govori da se moramo udružiti i oteti vlastite živote iz šaka raznih poslodavaca i nalogodavaca.

Šta za tebe znači pisanje, možeš li zamisliti život da ne pišeš, kako se osjećaš dok si sam sa svojim riječima?

Ja sam vrlo retko sam. Volim ljude i često sam s ljudima i s njihovim pričama. To mi daje elan i eros životu. Uživam u pisanju. Pišem i kad ne ukucavam tekst, već samo čitam, razgovaram, posmatram, osluškujem.