<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bojan Krivokapić, dobitnik nagrade „Mirko Kovač“: Dragocene su sve situacije u kojima osetiš da antifasizam diše

KNJIŽEVNOST

Razmišljanje o kompenzacijama za bilo šta je hod po minskom polju. Život je čudesan koloplet okolnosti, ljudi, odluka, sreće i tuge. I tako mu treba pristupiti.

03. oktobar 2018, 12:00

Na petim Danima Mirka Kovača u Rovinju, po četvrti put dodijeljena je nagrada „Mirko Kovač“, kojoj je cilj nagraditi najbolje romane, knjigu eseja i scenarij nastale na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, a čiji autori/ce kvalitetom idu za tragom koji je Kovač ostavio u svojim djelima.

Ove godine, u kategoriji mladih autora, nagrađen je Bojan Krivokapić, pisac iz Novog Sada, za roman „Proleće se na put sprema“, koji je za Srbiju objavila izdavačka kuća Red Box, a za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku bh. izavač Buybook.

Višestruko nagrađivani Bojan Krivokapić autor je romana koji se stilom i strukturom bitno razlikuje od generacijskih književnih pristupa, što je prepoznao i žiri nagrade, a svojim pristupom životu i pisanju koji podrazumijeva objedinjavanje kulturnog prostora koji i Kovač povezuje, dostojni je nosilac ovog priznanja.

„Proleće se na put sprema“ knjiga je o dječaku Gregoru, nekim čarobnim bakama koje su tavorile u omčama patrijarhata, roditeljima koji su dostojanstvo izgubili u ratu i poraću, knjiga o svima nama koji u Krivokapićevom pisanju pronalaze dio vlastitih principa, među kojima je i onaj da se od života nikada ne odustaje, te da se jedino u tom slučaju mogu praviti kompromisi.

Osim što je nagrada „Mirko Kovač“ do sada nagrada s najvećim dignitetom, ona nosi ime i po autoru nesvakidašnjeg opusa, a podrazumijeva i čovjeka rijetkih etičkih principa. Koliko ti je, imajući to sve u vidu, ona važna?

Izuzetno mi je važna. Mirko Kovač je pisac koji je od jezika stvarao čudo. A to je za književnost važno, jer sve je u jeziku. Meni je to jedan od najvećih izazova, i jedna od najvećih radosti u pisanju. Taj naš bogati jezik, sa svim standardima i dijalektima, ta muzika koja katkad zna biti nežna do ganuća, a kaktad zna grunuti kao zemljotres. Naravno da mi prija i to što je ovo jedna časna, neukaljana nagrada.
Nagrada „Mirko Kovač“ objedinjuje kulturni i jezički prostor Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Ti i u svom pisanju, ali i promišljanju svijeta, isto činiš. Koliko ti je ta koincidencija važna?

Mislim da ne može drugačije, odnosno znam da jedino tako ima smisla, jer to jeste zajednički prostor, kulturni, emotivni, zajednička sećanja, zajedničke želje, sreće, strepnje. I nema te politike koja će ga suštinski rasparčati. A trude se, zvanične politike, trude se na sve načine da nas razdrobe. Međutim, to ne ide tako lako, jer ljudi ne daju. A ljude ne možeš zanemariti.
U vezi s pisanjem, ja zaista ne znam kako bih pisao drugačije, dakle, da ne pripada tom prostoru. Bilo bi to okljaštreno, nepotpuno. Često to kažem, i sad ću – gledam i slušam oko sebe, čitam, promišljam – i iz toga pišem.

Na samoj dodjeli nagrade govorio si i o Daši Drndić, nedavno preminuloj autorici i prijateljici, koja je imala i te kako uticaja u tvom ličnom i profesionalnom razvoju. Ovo je bez sumnje bila godina puna smijeha i suza.Vjerujem da bi Daši bilo drago da se nastavimo smijati i da bi ona prva, sa svojim nezaboravnim osmijehom, dočekala „Kovača“ za „Proleće“. Jesam li u pravu?

Naša Daša. Daša Drndić je književnica čija su dela u samom vrhu evropske, ali i svetske književnosti, a u domaćem kontekstu nešto što uznemirava i čitaoce i pisce, jer nagoni na mišljenje, na proces, na preispitivanje. Njena književnost me je promenila. Drugačije čitam, drugačije pišem. Drugačije razmišljam. I to je velika radost. I veliki izazov za dalje. Sećam se koliko je insistirala da joj pošaljem rukopis ovog romana, i koliko mi je bilo neprijatno kad sam to učinio. Sa strepnjom sam čekao odgovor. I onda je ona odgovorila, britko i nežno, kakva je i bila. Dala je nekoliko primedbi, nekoliko sugestija, ispravila slovne greške i zareze. I rekla: „Nemoj da ti padne na pamet da ovo ne objaviš!“. Ostaje tuga što nas je napustila, ali i velika radost što nam je ostavila svoja vrhunska dela. Sad je na nama da to ne izneverimo.

Dani „Mirka Kovača“ zahvaljujući njegovoj supruzi Slobodanki Matić Kovač, organizacionom odboru, članovima/icama žirija te Kovačevim prijateljima/cama rijedak su postjugoslovenski skup na kojem nije neobično u izaponoćnim satima zapjevati ponešto iz partizanskog registra. Koliko smo, po tebi, bili privilegovani druženjem pod Kovačevim svodom sa onima koji su mu bili najbliži/e?

Naravno da smo privilegovani. To je ipak kontekst koji se razlikuje, Istra, takvi skupovi. Tako je i na Forumu Tomizza, koji se svake godine održava u Trstu, Kopru i Umagu. Slobodno se govori i slobodno se zapeva, preko dana ili iza ponoći, nešto iz partizanskog, antifašističkog registra. A znamo da se na mnogim mestima to ne može, jer ako te čuju, lako možeš dobiti po labrnji. Antikomunistička histerija, revizionizam. To nas guši sa svih strana. Zato su sve situacije u kojima osetiš da antifašizam diše – dragocene.

„Proleće se na put sprema“ sigurno je jedna od „najistarskijih“ knjiga u postjugoslovenskoj književnosti. Jesi li se usudio da barem zbog te činjenice priželjkuješ ovo važno priznanje?

Poslednjih sam godina često u Istri. Znam njene gradove, njena sela kojih možda nema na mapi, znam ljude. Znam da to nije ona Istra s razglednica i površnih euforičnih komentara, kad ljudi padaju u trans. Ona je mnogo više i mnogo kompleksnije od toga. Živi i transformiše se sa svojim izazovima i svojim demonima, transgeneracijskim. Antifašizam, egzodus, convivenza, neoliberalni kapitalizam. Sve je to Istra.
Zbog svega toga mi je drago da je roman dobio baš ovu nagradu, i to baš u Rovinju.

Cijeli tvoj književni put prate priznanja. Očigledno do sada, na svu sreću, nisu stvarala nikakvu vrstu opterećenja. Doživljavaš li nagradu „Mirko Kovač“ kao neku vrstu prekretnice ili priznanje struke i publike ne može i ne smije da utiče na autorske odluke?

Da, da ne budem lažno skroman, imao sam sreće. Iako mislim da to nije samo sreća. Kad sam prelomio, odlučio da ću se sve ozbiljnije baviti pisanjem, rekao sam sebi da tu ne sme biti nikakvih kompromisa, nikakvih kalkulisanja, zadnjih namera, sitničarenja. Da će to biti možda jedino polje gde ću dati celog sebe – pa šta bude. I dobro je krenulo, zakotrljalo se. Jer u životu pravimo razne kompromise, moramo, da bismo preživeli. Drago mi je što sam ostao dosledan toj svojoj odluci da književnost neću kaljati tim paketom zla.
Nagrade su velika radost, ali i velika opasnost – da postaneš gord, ohol. Da umisliš da si uspešan. I da počneš da pišeš sve lošije. To je celoživotna borba. Nadam se da ću uspeti da ostanem trezven i u stalnoj etičkoj zebnji, i u odnosu na književnost, i na život.

Smijemo li, nakon nagrade, preskočiti teoretiziranje povodom stvarnosti i fikcije u književnosti te pojednostavniti stvari, a ja te u skladu s pojednostavljivanjem pitati – može li ovo priznanje biti djelimična kompenzacija za neka lična iskustva čije si fragmente u „Proleće“ utkao?

Razmišljanje o kompenzacijama za bilo šta je hod po minskom polju. Život je čudesan, koloplet okolnosti, ljudi, odluka, sreće i tuge. I tako mu treba pristupiti.

Razgovarala: Kristina Ljevak