Stanje u zdravstvu, imamo li kadra, odgovor na pandemiju, šta smo morali učiniti, a nismo, samo su neke od tema kojih smo se dotakli u razgovoru sa ortopedskim hirurgom Goranom Bjekovićem iz Bolnice u Zvorniku i članom Glavnog odbora Strukovnog sindikata doktora medicine RS.
Na samom početku razgovora, dotakli smo se nove mjere obaveznih maski na otvorenom, na što nam je naš sagovornik rekao da definitivno nije isto biti sa maskom na otvorenom u centru Banjaluke i na nekoj poljani, gdje nije tolika koncentracija ljudi, gdje ne prolaze vozila, gdje prašina ima vremena da se slegne: “Jedno je sigurno, vi niste uopšte sigurni od virusa u betonskim prostorima i stoga nije ni slučajno zašto ljudi više obolijevaju u tim većim centrima, tako da maska svakako ima smisla.”
Ali odluka nadalje kaže da se maska ne mora nositi kad trčiš na traci u fitness centru, kada sjediš u kafiću, ali mora ako si u šetnji, ako trčiš parkom, čak je i djeca strarija od 7 godina moraju nositi na igralištu, ali ne i u sali na treningu. Koja je logika?
Nema je. To i jeste nevjerovatno u cijeloj ovoj priči, to odsustvo logike. I sasvim razumljivo je negodovanje ljudi i postavljanje pitanja. Ljudi su umorni, a dolaze i izbori, i uvijek se pitamo šta iza toga stoji - korona ili politička situacija. I zašto se baš sada uvode restrikcije, i zašto je zabrana okupljanja do 16.11., dan nakon izbora? Zašto ne 17. ili 13. novembra? Nekako taj 15. bode u oči i čovjek ne može da ne postavi pitanje da li mi sve odluke donosimo na osnovu objektivne situacije ili u skladu sa političkim potrebama.
Pitanja su to na koja ni ja, ni vi, ni građani ove zemllje ne možemo odgovoriti?
U globalu, mi ni na šta nemamo odgovor, ni kao društvo, ni kao pojedinci. Na 100 pitanja svako može dati svoj odgovor i svoje mišljenje, ali konkretnog, tačnog, preciznog odgovora nema. Ne znam ga ni ja, jer mi smo ušli u situaciju kompletne dubioze. Iz te dubioze kako ćemo se izvući sa reprezentacijom koju imamo u bilo kojoj oblasti, ne samo u zdravstvu, nama je i školstvo u dubiozi, uvjerili smo se svi u to, da li ćemo ići na online nastavu, šta su prednosti, a šta mane, da li je to neko istraživao. A sve je to zabrinjavajuće, jer vi ako nemate dobro zdravstvo i školstvo, o čemu onda da pričate, čemu da se nadate u ovoj zemlji. I zaista, ja ne znam oblast života u RS koja nije u ozbiljnoj dubiozi. Svi smo u velikim problemima, a opstajemo vjerovatno usljed entuzijazma i ljubavi dobrog dijelja ljudi prema ovoj zemlji. Zato ljudi i opstaju, rade za ovo malo crkavice, ali dobar dio ljudi i odlazi i tek će odlaziti kada se granice otvore i kada se ova situacija sa korona virusom stavi pod kontrolu, nadamo se svi tome tokom sljedeće godine.
Iz institucija jedino možemo čuti da je situacija alarmantna i da su za ovo što nam se dešava krivi isključivo građani koji se ne pridržavaju mjera?
Građani nisu krivi, uvijek je kriva vlast i za ono dobro i za ono loše. Pitaju li se oni nekada kakvu poruku nama šalju. Evo gledamo te političke skupove gdje oni ne nose maske. To ne bi smjelo tako, da građani moraju, a političari ne. Ili kakva je nama svima poruka poslana sa slučajem ministra Košarca koji je prekršio mjere zaštite propisane u cilju suzbijanja širenja koronavirusa. Za takve stvari se u normalnim državama pada sa vlasti, podnose se momentalno ostavke, a kod nas ništa, pisalo se dva-tri dana i nikom ništa. Kod nas uopšte nema te odgovornosti. I onda ti isti ljudi, naši političari, hoće narodu da narede da nose maske, da ne idu u kafiće, da drže distancu, a oni to ne rade. Viđamo to svakodnevno i u čemu je zaboga ljepota Košarca i Šerifa Konjevića? Što oni mogu ići na fešte, a mi ne možemo? Ako vi ne kaznite "svog" čovjeka i ne pokažete da su pravila ista za sve, kako onda da očekujete da budete autoritet, da poštuje vaše odluke neko u ovoj zemlji?
A evo i ti kafići, ljudi su toga i željni, jer jedino što imaju u Republici Srpskoj to je ta kafana, nemamo mi nekih Diznilenda i ostalih mjesta za zabavu. Ove godine niko ljudski nije otišao ni na more, znači ljudi su zvanično slobodni, a zapravo nisu, i onda odu u kafanu, sahranu, svadbu i desi se problem. A vide da to isto rade i političari, šta onda reći, šta zaključiti?
I stoga moram biti iskren i reći da nisam optimista kada je u pitanju naša vlast, jer je ovo vrijeme, zadnjih nekoliko mjeseci, podredila izborima, i bojim se da će svaka odluka koja se bude donosila u narednom periodu biti podređena izborima na ovaj ili onaj način.
I sami ste bili zaraženi virusom korona, kao i nekoliko vaših kolega iz bolnice, kako je tada funkcionisala vaša ustanova?
Ja sam imao isustva sa koronom i moja ćerka takođe se zarazila u tih 10 dana inkubacije. Na hirurgiji gdje radim, nas tri doktora smo u jednom potezu oboljeli, ubrzo poslije još trojica. Imali smo sreće jedino što je postojao neki razmak, pa nismo svi istovremeno bili zaraženi, te je bolnica funkcionisala zahvaljujući entuzijazmu onih što su radili puno više, čaki i duple smjene. Imamo već situaciju, a imaćemo je i u budućnosti, ako bude ovako nefunkcionalno zdravstvo, da bude sve veći broj oboljelih zdravstvenih radnika, što će desetkovati zdravstveni sistem. To je 100 posto tačno da se može desiti. Evo pomenuću Banjaluku, saznao sam da su tri hirurga otišla trbuhom za kruhom iz UKCRS negdje u inostranstvo, znači ako ih je bilo deset, a ostala sedmorica, neka se trojica zaraze, šta ćemo onda? Ne može jedan UKCRS funkcionisati sa tri-četiri hirurga.
Evo i sada su nam pozitivna dva doktora sa istog odjela ovdje u bolnici Zvornik i sada se postavlja jedno logično pitanje zašto su pozitivni doktori iz bolnica, a nisu doktori iz domova zdravlja? Da li domovi zdravlja i epidemiološke službe rade svoj dio posla, a to je trijaža i organizacija službe na terenu. Ja lično mislim da je primarna zdravstvena zaštita u unutrašnjosti dobro podbacila, Higijensko-epidemiološki zavod takođe. Napravljena je jednostavno takva situacija da primarna zdravstvena zaštita funkcioniše kao šalter služba, a najveći priliv pacijenata je u bolnicama, te je samim tim tu i najviše zaraženih zdravstvenih radnika. Ali ako se desetkuju bolnice, imaćemo velike probleme.
O tome niko ne govori?
Ne govori se o mnogim važnim stvarima. Evo, kada sam ja bio zaražen, rekli su mi da uzmem odmor.
Zavod za zaštitu zdravlja je objavio da su oboljela tri doktora specijalizanta epidemiologije i prvi komentar je bio da su oni oboljeli van radnog mjesta. To će prvo što će vam reći svaka ustanova - oboljeli ste van radnog mjesta da bi se izbjeglo da korona virus bude proglašen profesionalnim oboljenjem. Ja bih volio da se sretnem sa nekim političarima, imam za njih niz pitanja, a moraćemo ih postaviti, jer situacija je sve dubioznija.
Dobijamo sve više poruka u kojima se građani žale da ne mogu dobiti adekvatnu medicinsku pomoć, da hitna služba ne izlazi na teren, čak da pojedini pedijatri još od marta ne primaju djecu koja su bolesna. Pišu nam da se boje se da će zbog obične prehlade, i uopšte nečega što nema nikakve veze sa novim virusom, tek ostati uskraćeni za medicinsku pomoć. Hoćemo li doći u sitauciju da nam nema ko pružiti pomoć ni za običnu prehladu?
To je tačno, taj strah nije neosnovan, to je apsolutno osnovan strah. Znam lično da su u nekim nekim ustanovama, ne u našoj bolnici Zvornik, vraćali ljude sa prelomom kuka, jer kažu - sada imate “kovid situaciju”, ne možemo vas primiti. Prelom se ne može vratiti, ne može se vratiti tumor crijeva, jer ako se tu nešto hitno ne preduzme, ti ljudi će upasti u tako delikatne komplikacije da ih to može koštati života, ali isto tako morate znati, ako isti takvi pacijenti dođu u kontakt sa pozitivnim na korona virus, veliki je i to rizik za život. Nije uošte jednostavno postaviti granicu šta je bitnije. Ali ono čime se ja vodim i vjerujem najveći procenat mojih kolega jeste ljekarska etika, koja nalaže da se liječi svaki čovjek bez obzira na vjersku, nacionalnu, rasnu i svaku drugu pripadnost, jer svaki čovjek mora imati zdravstvenu zaštitu. To je primarno. E sada, šta je tu država preduzela je sasvim nešto drugo, a ona opet nije preduzela ništa.
Šta je po vama trebalo preduzeti, a propustili smo u ovom drgocjenom vremenu ljetnog zatišja?
Ja sam predložio ministru da se, pored Kovid bolnice u Banjaluci, naprave još dvije bolnice u Republici Srpskoj koje će se baviti samo korona virusom, a da ostale bolnice rade sve ostalo, jer i to ostalo će takođe doći na red kao epidemija. Vi ćete imati, evo o tome na Zapadu već govore, epidemiju karcinoma debelog crijeva, jer nije rađena dijagnostika, i logično na Zapadu već sada znaju da imaju skok pacijenata sa malignomima debelog crijeva i automatski komplikacijama liječenja, koje nadalje košta mnogo više, a i sam ishod liječenja je daleko više upitan. I onda ulazimo u začarani krug. Šta je starije koka ili jaje. Ali moram priznati da ja ne vidim inicijativu da se to definiše ni od strane Vlade RS, ali opet i za to ima odgovor, kako to i očekivati kada nam na ključnim mjestima sjede podobni, a ne stručni ljudi. Nadalje, zašto resorno ministarstvo nije imperativno naredilo da mnogi doktori dođu na edukacije kod Peđe Kovačevića (načelnik Klinike intenzivne medicine za nehirurške grane Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) ), Antonije Vehas (načelnica Klinike za infektivne bolesti) i kod drugih infektologa da ih edukuju počev od oblačenja zaštitnog odjela. Propustili smo zatišje i sada ćemo se opet naći kao u sred zime kada padne snijeg, a putari se nađu iznenađeni. Isto se i mi ponašamo, mi ništa novo nismo uradili u odnosu na juni ili juli mjesec. Šta će se desiti ukoliko nam sada u bolnicu dođe 50 pacijenata, a njih 20 mora leći u bolnicu. Mi nemamo taj kapacitet, gdje ćemo sa njima? U Bijeljinu ne možemo, evo već i oni kukaju, Banjaluka će u startu reći mi više ne možemo primati, a oni nisu banjalučka bolnica, oni su UKCRS i sve što ne može zbrinuti bolnica Zvornik trebalo bi da može Banjaluluka. Ja nisam mogao vjerovati da u Kriznom štabu ne učestvuje jedna Antonija Verhas, ozbiljna stručnjakinja. Ona je trebala svaki dan biti na televiziji, trebala je dobiti službeno vozilo, helikopter i svaku bolnicu da obiđe. Sada se govori da hoće da organizuju ekipe intenzivne njege i da ih šalju na teren, ali to je pravljenje Božića uoči Božića, šta smo radili ljetos, sa čime mi čekamo jesen.
O tome da nam nedostaje ljekara svih struka, tehničara, sestara pričamo već godinama, čak se govorilo da se odlazak nastavio i tokom pandemije?
Najveći broj ljudi koji su otišli jesu medecinske sestra i tehničari, njima je i lakše otići jer su prije svega izuzetno obrazovani, na Zapadu vrlo brzo napreduju i vrlo su cijenjeni. Znam i ljude koji su i ovdje u Zvorniku radili sa mnom pa su otišli u ovom periodu pandemije. Većinom je to Njemačka, i ljekara nekoliko znam koji su otišli, iz Zvornika ne, ali iz UKCRS znam da su otišla tri opšta hirurga, a tek kada se granice potpuno otvore i kada prođe pandemija, sljedeće godine se bar nadamo da će ovo biti pod kontrolom, onda ćemo tek imati veliki problem. Mi smo krajem prošle godine kao Sindikat postigli dogovor sa premijerom u kome je on izdao zaključak da se izradi novi zakon o platama koji će omogućiti da se sačuva postojeći medicinski kadar u RS. Održali smo nekoliko sastanaka, došla je korona i sve stopirala od strane institucija, a novac su odlučili preusmjeriti u mobilnu bolnicu, parking na UKCRS i razne druge projekti koji su se pokazali totalno neefikasni, a ja lično tvrdim da je Zakona o platama zdravstvenih radnika pitanje od nacionalnog interesa, jer ako se tu ne desi nešto konkretno i kvalitetno, mi ćemo ostati bez kadrova u zdravstvenoj struci i narod neće bukvalno imati ko da liječi. Ja sam u razgovoru sa ministrom tražio da jedna medicinska sestra koja završi srednju medicinsku školu, položi stručni ispit, počne da radi odmah i u startu ima platu 1000 KM i da se shodno tome odvoji medicinski od nemedicinskog visokoobrazovanog kadra. Jer ne može doktor opšte prakse koji ima 6 godina fakultetskog obrazovanja i glavni je nosilac posla u jednom domu zdravlja biti u istom rangu kao pravnik u istom tom domu zdravlja. Ministar je u suštini na to pristao, premijer je u suštini na to pristao, jer donio sam i platne liste iz Federacije. Nisam donio platne liste iz Sarajeva, nego iz Goražda, Tešnja i Bihaća i onda su vidjeli da u Goraždu mnogo bolja primanja imaju doktori i sestre nego na UKCRS, našoj najvećoj ustanovi. Bihać je daleko ispred nas, Tešanj kod Doboja je daleko ispred Doboja, tako da doktori iz Doboja idu da rade u Tešanj. U bolnici Kasindo imate veliki odliv kadrova u Sarajevo u bolnicu Abdulah Nakaš. Znate, kada kažem odliv kadrova, to su 2 -3 anesteziologa, 2-3 pedijatra, 2-3 oftalmologa, tako da je bolnica Kasindo strašno deficitarna po pitanju kadra i još im od korone obole sva tri ortopeda, dva vrlo ozbiljno. I tako dolazimo u situaciju da nam bolnice zbog nedostatka kadrova budu desetkovane do sistema zatvaranja. Džaba vama što ste napravili bolnicu Kasindo kada tu nema ko da radi. Stoga, primarno je povećati plate i promijeniti kompletan odnos prema medicinskim radnicima. U Zvorniku naprimjer, a vjerujem i u drugim bolnicama ovoga tipa, vi imate dva pulmologa, jednog infektologa. Jednostavno, mi nemamo kadrova, a borimo se sa situacijom kojoj možda nismo dorasli.
Odgovor će vjerovatno biti da novca nema da je vanredna sitacija, da trebamo biti solidarni?
Novca ima vidimo po tenderima jedan košta toliko, jedan ovoliko, kupili smo evo i dva helikoptera, za šta će nam helikopter, šta će nam to. Evo prave od stare hirurgije covid bolnicu, sve je to super. Ali onda se ispostavilo da stara hirurgija koja je radila do prije godinu i po - dvije treba uložiti 3,5 miliona KM.
Znači, radila je i funkcionisala 50 godina unazad i ulaže se 3,5 miliona u rekonstrukciju i osposoblljavanje da bude bolnica, a ona bila bolnica do prije dvije godine. Šta se desilo za godinu, dvije da je toliko propalo i razrušilo se da sve moramo praviti iznova. Bolje da su za 3,5 miliona napravili novu zgradu i da li se isplati za nešto staro dati toliki novac i na kraju krajeva, da li je to realna cijena? Poznajući prethodna iskustva i šta se dešavalo, to je odmah kod nas sumljivo, gdje je jedan Kasindo koštao 3 do 4 puta više nego klinički centar u Nišu, gdje naši projekti za elektronske knjižice koštaju 20-tak miliona za manje od million stanovnika RS, a u Srbiji koja ima 6 -7 miliona stanovnika sve to košta 5 do 6 miliona. Te ogromne razlike u finansijama i tenderima su kod nas odmah sumnjive i odmah se postavlja pitanje da li je to sve iz nekih drugih razloga, a ne sa ciljem da se osposobi zdravstveni sistem. A pri svemu tome imate ogroman odliv kadrova, a kadar koji je ostao i radi je najčešće demotivisan i isprepadan jer rade za mizerna primanja. Kod nas u Zorniku kasirka u prodavnici ima bolja primanja od medicinske sestre sa dugogodišnjim iskustvom i ima topli obrok i regres, a medicinska sestra nema i, kada oduzmete te vrijednosti, ispada da jedna medicinska sestra u bolnici Zvornik radi za platu za 700 KM najviše, a na njoj je ogromna odgovornost, teret, obaveza i rizik.
Sve rečeno, ovako sumirano na jedno mjesto, djeluje zaista strašno i pesimistično
Znam da jeste, ali je tako. Mi živimo od danas do sutra, naše službe funkcionišu od danas do sutra, nemamo ništa organizovano pa da budemo mirni na mjesec, dva, pola godine. Rješenja uvijek ima, samo je pitanje da li ima stručnih ljudi na funkcijama koji to uviđaju i koji to žele provesti u djelo.
