U aprilu 1992., bilo mi je šest godina. Sjećam se aviona što su počeli nadlijetati iznad grada i amidže koji je sve snimao kamerom, dok sam ga, sa zanimanjem, pratio u stopu. Kuća je vrvila od djece. Zbijeni smo sjedili na podu, sve jedno drugom do uha, i gledali zabrinuta lica majki koje su šaptale o tome kako počinje rat, dok je moja sestra ispred nas pravila svoje prve korake. Ubrzo smo postali ljuti na taj nečiji rat, što nam je oduzeo slatkiše, igranje s djecom iz mahale i spavanje u svom krevetu. Noći smo uglavnom provodili spavajući jedni drugima na ramenu u podrumu kuće koje je služilo kao sklonište od granatiranja. Često tu nije bilo nijednog odraslog muškarca. Oko nas bile su samo žene, bezglasno plačući i poluglasno moleći za muževe koji su sudjelovali u odbrani grada.
U jesen iste godine, trebao sam krenuti u školu. Grad je bio napola pojeden od napada koji su trajali već skoro pola godine. Šanse za normalno pohađanje nastave nije bilo.
Moja prva škola zapravo je bila obližnja kuća iz susjedstva. Nastava se odvijala u dnevnom boravku moje učiteljice. Slušao sam je sjedeći u fotelji. U školu se išlo povremeno, onoliko koliko je dozvoljavalo stanje opasnosti. Jednog dana, dobio sam zadatak da nacrtam Sunce, kuću i drvo i dobio svoju prvu peticu.
Tako sam završio prvi razred.
Iduće godine, drugi razred pohađao sam u drugoj kući, koja se nalazila na vrh strme mahale. Odatle se pružao nestvaran pogled na dio grada koji se nalazio ispod našeg naselja. Sarajevo je bilo kao na dlanu. Koncentracija mi nije bila na zavidnom nivou. Stalno sam pogledavao kroz prozor. U daljini, u gradu pod opsadom bez struje i vode, tamo negdje blizu Alipašinog mosta, na šinama se zaustavio žuti tramvaj. Njegova jarka boja kao da je oko sebe širila oreol svjetla među sivim ruševinama grada. Prolazili su dani, čas je pucalo, čas prestajalo, a ja nikako nisam mogao skinuti pogled s tog žutog tramvaja. Stalno sam mislio kako će iznenada krenuti. A ako tramvaj krene, to će biti jasan znak da je rat završio. I tako, jednog dana, od silnog fokusiranja na tramvaj, učinilo mi se kao da je on odjednom počeo kliziti po šinama. Viknuo sam: “Pogledajte! Ide tramvaj. Rat je gotov!”.
Sva djeca su se prenula i dotrčala do tramvaja čiji je pogon činila moja mašta.
“Tišina, tišina”, rekla je učiteljica, odvlačeći djecu za ruke na njihova ‘mjesta’.
“A ti, u tu teku gledaj, a ne kroz prozor”, uputila mi je prijekorni pogled “Slova se neće sama naučiti”.
Tramvaj je stajao na šinama sve do aprila 1994. Tad je javni prijevoz pušten u pogon, ali samo uz nadzor U.N. – ovih transportera. Međutim, moja logika da s vožnjom tramvaja užas prestaje, nije bila ispravna. Ratu nije bio kraj.
1995. godine, otišli smo u izbjeglištvo. U grad gdje nije bilo rata, nije bilo brda, nije bilo kuće sa školom, nije bilo tramvaja. Bilo je samo more, sivo i nemirno, prijeteći burom i zimom što je ledila kosti.
Vratili smo se iduće godine, kad je vatreni obruč Sarajeva, nakon četiri duge i preteške godine, prekinut. Ubrzo sam krenuo u pravu školu, a kroz njen prozor mogao sam vidjeti samo mahalske kuće u daljini. Prošlo je otada dvadeset i pet godina. Hodao sam po tuđim gradovima, s tramvajima i metroima; i bez njih; s obalama na okeanima i nebom koji su nadlijetali avioni što lete s jednog na drugi kraj svijeta. Po tuđim zemljama, tuđim kontinentima; nikad više zato što sam morao, samo zato što sam htio. Odlazio sam, ali nikad nisam ostajao. Uvijek je postojalo Sarajevo, kao mjesto gdje se moram vratiti.
Nekad, kad mi je previše svega, sjednem u auto i besciljno vozim ulicama grada, razmišljajući o onom što je odnijela prošlost, kako da se nosim sa sadašnjosti, šta to nosi budućnost. Ponekad mislim koliko sam ludo sretan u životu; što sam preživio, što radim ono što volim, što imam utočište porodice, što imam nju.
Ipak, danas sam se zatekao pokraj Alipašinog mosta kad se upalilo crveno svjetlo na semaforu. Stao sam, a iz suprotnog smjera, prema meni, išao je žuti tramvaj. Pogledao sam ka lijevo i, dok je tramvaj lijeno kloparao ispred mojih očiju, zagledao se u daljinu, gdje se na vrh brda vidjela kuća u kojoj sam išao u drugi razred osnovne škole.
I pomislio sam kako, od svih sretnih trenutaka u mom životu, čini se da ipak više nikada neću biti tako sretan kao onda kad mi se, te 1993., učinilo da je ponovo krenuo žuti tramvaj.