Žuto je. Okruglo. Kažu tako. Birvaktile, padale su i glave, svima onima koji bi se usudili ustvrditi da se ne okrece oko Zemlje, vec obratno. Birvaktile, klanjale su mu se drevne civilizacije, pa i žrtve prinosile, samo da se, kojim slučajem, ne ugasi. Sinonim za život, daje toplotu i svjetlost. Sunce.
Hoce li, u ovom gradu, ikad Sunce zasjati, kako treba? upita jedan lik, iz domaceg filmskog klasika. A kiša lije, ko iz kabla, uz inat. Pijanac na ulici, tetura, kao žuri kuci..i proklinje Sunce, za sve je ono krivo. Nije on, nije njegova bolest, nije ni konobarica, polovnjača, niti vječna potreba da se žali i tuguje, uz čašicu. Sunce je krivo, što je tako rano zašlo, zašto još nije sjalo, produžilo dan. Sunce je krivo, Sunce je zaslužno..za mnogo šta.Ta žuta lopta..velika žuta lopta…
Što sad baš o Suncu? Što baš sada? Cvrčao je asfalt danas, znoj je klizio niz leđa. U jednom trenutku, na ivici nerava, zamalo uradih kao i onaj pijanac..Pa se zaustavih, na vrijeme. To nisam nikad ranije, pa zašto bih danas. Nisam ga ni prozivao, dok bi kiše lile danima. Sve je to tako, kako mora biti.Tu žutu loptu sam, toliko puta, nacrtao na času likovnog. Prvo nju, pa onda planine i rijeke. Uvijek bih prvo tu loptu zaokružio, pri vrhu, pa onda sve ostalo.
Sunce. Poemu bih sada stvorio, da znam. Roman bih, sada posvetio, samo da znam. Pjesmom bi ga slavio, samo da znam. A ne znam, pa nek bude ovako…