Život je poput mlina za kafu. Onog starinskog, kakve su imale naše bake. Mlina srebrnkaste ili zlatne nijanse u kojem se kafa mljela ručno. Kao što je i život prepun mljevenja, tako i prije nego što uzmete mlin u ruke morate proći neke korake. Sirovu kafu treba prvo probrati, da slučajno ne bude žižaka, onda je trebate toplo rukama rasporediti po tepsiji. Staviti je tako probranu u vruću rernu da se ispeče. Pa opet, i kada je ispečena i ohlađena, kada je spremna da je pažljivo stavite u mlin i započnete mljevenje, ma koliko se truda uloži za pažljivo odvajanje svake mrve koja bi joj mogla pokvariti ukus, kvarenje se ipak može desiti. A dovoljna je samo ta mrva, tek djelić žiška ili tačkica užeglosti jednog zrna, pa da svu tu kafu, a sa njom i trud, ljubav, želju i strpljenje, možete baciti.
Tako nas i život melje. Mene jeste, prilično. Ustvari, previše. Kada sam jednom samo na trenutak zastala i pomislila da je odveć dosta i da ne može gore od tih crnih užeglih tačaka na zrnu, došlo je ono najcrnje od svih. Pomislim da ovaj moj narod, pa i ja sa njim, često živimo po nekom zemaljskom usudu kako uvijek može biti gore, a nikad bolje. Da dok šutiš dobro je. Dok imaš zdravlje šta važnije i više možeš očekivati. A šta kada dođu bolest i smrt? Šta kada osjetiš to jebeno najgore i trebaš ustati, kada nakon toliko mljevenja trebaš nastaviti da dišeš?
Život me mljeo isuviše. Pa opet, nije me samljeo. Čak ni sada, kada živim onaj mučni i spori život u jednom žrvnju od mlina, kada u mojoj ličnoj kafi nije više tek neko užeglo zrno, nego i mehanizmi u mlinu koče, zapinju, škripe, zastaju. Danas živim život ne samo u oporosti te kafe, čiju gorčinu bola i praznine ama baš ništa ne može popraviti i zasladiti, nego i po onoj Danteovoj da se “najteže sjećati lijepih trenutaka u tugovanju“. Kafa, ta mirisna i uvijek topla kafa, tako okrepljujuća i pitka, sada je suvo opora, gorka, bljutava. Često izaziva mučninu i tjera na povraćanje. A džaba, sadržaj iz sebe, tu žuč neprovratnog i konačnog, nikada neću moći posve izbaciti. Jednom, nekad i možda malo će popustiti. Jednom, nekad i rijetko popiću makar gutljaj kafe koja nije opora, gorka i teška za želudac podjednako kao i za srce.
A opet meljem kafu u svom ličnom mlinu, kao što meljem i ovaj novonastali život. Život satkan od tugovanja, nedostajanja, krvnički bolne praznine. Naizgled cijela, iz ramena mi još uvijek niču dvije ruke, koračam uz pomoć svoja dva stopala. Svijet oko mene posmatram uz pomoć dva oka. Sve je to tako naizgled. Sve na svom mjestu, a nije. Ja sam prepolovljena, mene zaista i doslovno pola nema. Mlin željezni, pretežak, ne mogu ga ni popraviti ni razbiti u paramparčad. Ništa ne može zamijeniti makar i najsićušniji njegov dio. A srce ostalo čitavo, na mjestu, kuca. I tuguje i plače i cvili i priča i šuti. Začudo, ponekad se čak i osmjehne.
Čudna je čovjek biljka, žilava, otporna, ma kako god ta biljka mogla i da se sparuši i vene. Ja biljka i dalje meljem i onu kafu i život, ma koliko jako oni mljeli mene. Obećala sam jednom divnom čovjeku. To je možda i najvažniji zavjet od svih koje sam mu sa toliko ljubavi da(va)la. Kažu mi neki dobri ljudi da mi se dive zbog te vještine mljevenja. Govore da sam hrabra, dobra, jaka. Odmahujem stidljivom rukom i spuštam pogled. Neprijatno mi. Ništa posebno ne činim. Kao što nisam činila ni prije. Ništa veliko, samo (po)mislim da sam postupala srcem, iskreno i ljudski. Uvijek i u svemu. Posebno kada je došlo najgore od najgoreg i kasnije, kada je trebalo nastaviti živjeti. Činila sam onako kako mi je urezano u srž amanetom. Onako kako mi je deda još kao maloj usudio u nemirnu glavu – ako možeš pomozi, ako ne možeš nemoj ni odmagati. Onako kako jedino i najbolje znam i umijem vladati mlinom koji mi je dat u ruke.
I sve to prije, ovo sada i ono što će tek biti činim jednostavno srčano i kako mislim da je moralno ispravno, ništa vrijedno divljenja nego naprosto onako kako nam život svima dodijeli. Kao što prvo sirovu kafu trebamo probrati i odvojiti loša zrna pa onda tu kafu ispeći i pustiti da se ohladi. Naposljetku, svima nama u rukama ostane onaj mlin, koji često zna biti težak, donijeti zamor i žuljeve. Ali će nam, i u najgorim mogućim životnim režijama, donijeti ono dobro zrno. Zrno koje će poništiti hiljade pokvarenih i oko nas će razliti najljepši mogući miris i dušom razliti najukusniji gutljaj kafe.
Sada sasvim slobodno i bez imalo stavljanja sebe u neki kalup posebnosti, mogu reći da to jedno čudesno i lijepo zrno dožive rijetki. I mislim da tu ima i do načina mljevenja, koliko u njega uložite. A, znate, to zrno, samo to jedno jedino zrno, onda može da raste i da se pretače u najljepše moguće uspomene makar one bile u silnom tugovanju. U tom zrnu možete ugledati vaš zdravi odraz. I zdrav odraz vaših bližnjih. Može vam se to naizgled malo i neznačajno zrno nasmiješiti. Loše i teške stvari, one užegle žiške niko od nas ne može izbjeći. I bilo ih je i biće ih. Jedino što možemo je da se trudimo da budemo dobri, srčani, časni. Da dajemo. Pomognemo. Da, kao što razdvajamo pažljivo sva ta zrna, u životu odvojimo bitno od nebitnog. Svi mi, toliko različiti, isti mlin imamo u rukama. Svima nam je mljeti. Isto kao i mrijeti. A ma kako se činilo da nije i da je sasvim dovoljan, ipak je kratak taj život, ipak (pro)leti, a nažalost i svašta lošeg i teškog (do)nosi. Kratko je to mljevenje, suviše kratko da nam prođe u nesporazumima i mržnji, kako Andrić lijepo jednom napisa.
Nikada ne znamo šta se svakome od nas može desiti, šta nas može pretumbati, koliko nas samo jedno malo, sićušno, gotovo neprimjetno zrno može toliko zagrcnuti da u djeliću sekunde pomislimo kako ćemo se ugušiti. Ali, isto tako, možemo naići na ono dobro zrno, ono tek jedno ali čarobno i lijepo. I dovoljno. Uvijek može gore, istina, ali možemo i sami nešto napraviti i (u)činiti bolje. Možda je dovoljno da meljemo taj mlin ali da nikada ne dozvolimo da on samelje nas…