Zovem se Ali
Ja sam Kurd. Imam 23 godine i izgledam puno starije. Ostario sam putujući od svoje porodice
ka Evropi. Otac je prodao traktor i dao mi novac za put.
Putujem već godinu i tri mjeseca. Ne znam šta da vam kažem o tom putovanju.
Čini mi se kao da se sav zbio u jednom dugom, bekonačnom danu.
Noću, kad zaspem, sanjam da sam kod kuće, sa majkom i svojima.
Još sam dječak i igram se sa sestrom.
Čujem majku kako nas zove i osjetim miris njene kuhinje.
Ujutro me rano probudi studen i najgore mi je što mi prekida san.
Nastavljam hodati iako me bole koljena.
Sreo sam svakakvog svijeta ali ja ih jednostavno dijelim na dobre i loše.
Dobri priđu tiho, pomognu mi koliko mogu i tiho nestanu.
Loši reže, kao psi čuvari kad vide nepoznatog u svojoj teritoriji.
Kad sam konačno stigao do granice, preplivao sam sa dva druga preko hladne vode.
Ubrzo su nas okružili policajci. Natjerali su nas da kleknemo, uzeli nam sav novac i udarali po licu i tijelu.
Onda su nas počeli pljuvati. Nisam to nikad doživio, nešto u meni se slomilo.
Vratili su nas nazad preko granice i iscrpljen sam legao na plast trave.
Sanjao sam opet da sam kod kuće i da sam dijete. Plakao sam u snu. Bio sam ljut i povrijeđen.
Uvrijedili su dječaka u meni. Kad sam se probudio, odlučio sam da ću se vratiti kući.
Čovjek valjda treba ići tamo gdje su mu ostali snovi.
Hodali smo ko po tankom ledu
Dok su zvijezde blistale
Svak sa svojom nadom u pogledu
Ali tama ista je
Daleko je moja draga
Tamo u planinama
Putevi do njenog praga
Su prekriveni minama
Mijenjali smo kamione
Poslije svake granice
Mutni momci što nas vode
Su brojali novčanice
Gledali smo kako jedu
Za nas je to što ostane
Ima nešto u tom redosljedu
Na što teško pristajem
Doći će dan
Kad ću se vratiti u kurdistan
Od bisera
Donjeti ću…
https://www.youtube.com/watch?v=i57myBYitjM
za konkurs