Zore u velikim gradovima sviću tako sporo. Probudiš se dok je još mrak, piješ kavu s upaljenim svjetlom i zapinješ preko torbe dok se oblačiš.
Zore sviću nevjerojatno sporo, a život se budi previše brzo. Već po tom mraku vidiš užurbane rulje ljudi kako se guraju u prenatrpane tramvaje, namrštene tete u odijelima koje nose kave u papirnatim šalicama i ljute se kad malo proliju po svojim novim cipelama na špic. Kolone automobila u kojima svira jutarnji program lokalnog radija svojim sirenama bude sve one koji, možda slučajno, sanjare na zebri.
Od jutrošnjeg usporenog trljanja očiju (jer ja sam djevojče iz malog grada, gdje zora sviće brzo, a ljudi se sporo bude) razveselile su me tri stvari. Jedna poruka u inboxu, malo smijeha preko poruka s njim i jedan prizor na zebri.
Ako nebo ne žuri, zašto bih ja?
Svirnula je sirena, spustila sam telefon.
Neka je dobro jutro, raja. Nazovite nekoga i uljepšajte mu dan.
FB: Ogledalo Duše -> https://www.facebook.com/PogledajPozorno