Na mom stolu papiri, još uvijek nevješt crtež mačke, pisaći stroj sa prozorom u svijet. Bez toga ne mogu, to me približava stvarima, sličnostima sa samim sobom, polemikama i dijaloškim raspravama. Prestao sam da se zamlaćujem sa idiotima, mada ni ja nisam dalje otišao od jednog fantastično izbrušenog idiota. Razlika je samo u tome što je moj idiotizam sjajniji i kristalniji od običnih idiota. Ja svoje sumnje u ovaj svijet stavljam na papir i konverziram sa morem ljudi koji to čitaju. Ja sam običan idiot na demonstrativan način. Ja sam uspio da obesmislim sve idiote oko sebe, a idiot sam ustvari zato što nemam ni ja rešenje kao ni oni koji se kunu da ga imaju. Ja sam idiot koji prizna da ne zna i svjestan je sebe, za razliku od onih koji to neće, iz svoje sujete, da priznaju već izmišljaju vještačka riješenja za razne probleme. Dokaz da sam ih pročitao je točak istorje koji se iznova i iznova vrti.
Naše društvo je sastavljeno od idiota upravo zato što nismo nastavili da živimo budućnost već smo isklonirali proteklo vrijeme. Zemlja nam je siromašna isto kao onomad kada smo krenuli da popravljamo stvari. Svaki naš dobronamjerni popravak ustvari je bio novi kvar. I nikada nismo priznali da ne znamo, već smo svoje iskustveno neznanje prenosili sa koljena na koljeno. Svaka generacija ima iskloniranu istoriju, svako pamti krize, pa evo ja sam se rodio u krizi i kako stvari stoje i umrijeću u njoj. Svaka generacija mora preživjeti bar jedan rat i neko bombardovanje, a ja sam eto i jedno i drugo. Svaka generacija mora da živi za vreme nekog vladara koga smo ubili ili izdali, a ja sam evo i u tome memorisao atentat po kome će ostati upamćeno moje razdoblje. Mojim posranim precima su palili tradicionalno kuće, i meni su takođe. Mi smo tradicionalno djeljeni u istoriji na one tamo i ove ovde, na one podobne i nepodobne, na bijele i crne, a evo i danas ja isto gledam oko sebe. Idiotsko vrijeme je jedino stabilno, dok je sve drugo jako klimavo.
Postao sam sumnjičav u život, a prosipaju mi priču o suživotu. Kako može nešto da se suživljava kad jedinke ne mogu da žive. Vječno pitanje hljeba nema odgovora pogače, a tražimo i čeprkamo istorijske zavrzlame i nacionalne mitove. Naš najveći neprijatelj smo mi sami sebi, ali mi je čudno kako smo uspjeli da do danas preživimo takvi kakvi smo. Ja pokušavam da obesmislim sve stereotipe koji se nameću kao slobode. Sloboda, po meni, nije prazna priča o ljubljenju svijeta, već je sloboda duh svijeta da shvati da mora da se konstantno mijenja.
Sumnja u danas će izgraditi sutra, a ćutanje o danas će vratiti juče. Gledam ljude oko sebe, sve su ih lični interesi pokolebali. Svi bi da ne diraju ništa oko sebe, da se utalože na jednom mjestu, da se uspavaju i da ne misle. Svaka priča im je dosadna i misle da su jedino oni u pravu. Ne čitaju knjige, ne čitaju ni novine, ne otvaraju ni trafike za one koji bi ih čitali. Idioti sa stilom ćutanja „ćutači“, nazvao bih to tim riječima. Dobro bar imaju stil, a stil života je i biti originalan pa makar idiot, pa onda ako sami sebe osuđuju na stereotip i taboo, zašto da ja pokušavam da ih promjenim.
Ja sam idiot sa stilom promnjene, stalno bih nešto kritikovao, mijenjao, lumparao, bunio, a ne znam šta bih na kraju uradio, a ni kako. Uglavnom tačno je jedino da ne valja ovo kako se radi. Ja bih izašao iz forme idiota samo u onom slučaju kada bih našao nekog da riješi praktično ono što bih mu rekao da mora da riješi. Ja bih da neko umjesto mene riješi moje ja „u vremenu satelita“, kao što Serđo iz Atomaca reče. Moje veliko JA je mala potreba za hranom, ljubavlju, srećom i pažnjom. Hajde da odbacimo pažnju, nju možda svaki idiot moga kalibra ima, jer neko ipak obrati pažnju na moje brbljanje ako sam dovoljno glasan. Ja sam vrsta idiota „brbljača“. Uostalom pišem knjige, blogujem, pravim razne marifetluke sa tekstovima i pjesmama pa sam i pažnjom bar nekakvom obasut. Sa druge strane fali jedino malo više i raznovrsnijih kobasica uz crna leba i ništa više. Šta ćemo sa osnovom života, pa ne možemo samo da pričamo i da ništa ne preduzimamo. Političari kod nas tradicionalno oko 200 godina samo pričaju, a ne rade ništa. Nama doduše nije gore, nama je isto kao i posranim precima.
Ja živim u malom gradu, tačnije onome što je nekada bilo grad, a danas je potemkinovo selo. Svake dvije godine primimo dozu pričanja o obećanjima od idiota koje bih definisao kao profesionalni „obećavači“. To je najaktivniji, najelitniji, najglasniji i najubitačniji oblik idiotizma, svuda su prisutni, izlaze i iz televizora, radija, uličnih plakata, frizeraja, trgovine, kafane, muzeja, domova kulture, stadiona, ali i frižidera. Naravno,frižider je prazan često kod idiota ćutača, a onda mi idioti, koje sam definisao kao brbljači, imamo potrebu da to na sva zvona kazivamo. Ja vičem i vičem:
Prazne naćve narode, nema leba
a vi i dalje ćutite, sve vragu pustite.
Obećavaju vam svile, jantare i zlatne dane,
i u njedra svoja noseve da spustite,
a vas ima na mjestu jednom sve manje
jer ste za tim crnim kruhom
rasuti na četiri strane!
Ćutači se nadaju da brbljači nisu u pravu, a obećavači se nadaju da je ćutač vječni ćutač, zato se obećavači boje brbljača, što je pogrešno. Ćutači se nadaju da su obećavači u pravu, mada znaju da im nikad nisu ništa dali, ali obećavači misle da su im sve već dali pa zato oni ćute. Ćutači ustvari kuvaju u sebi i čitaju šta brbljaju brbljači. Ćutači su tihi i skriveni konzumenti brbljača,a svakim danom sve sumnjičaviji prema obećavačima. Imaju sposobnost nadimanja i crvenila od virusa zvanog bijes.
Onoga dana kad ćutači prestanu da budu ćutači, tad virus bijesa pređe u aktivno stanje koje dovodi do metamorfoze ćutača u novu vrstu idiota koja se zove „koljači“. To će biti mnogo gadno za sve ostale i za one koji ostanu ćutači i za nas brbljače a pogotovo za obećavače, jer frižider može dugo biti prazan, ali zauvjek ne može, obećanja mogu biti stalna, ali ne dovjeka i tajna može biti tajna, ali ne do krjaja trajna. Ćutač je najopasnija forma idiota jer jedini ima mogućnost transformacije, a uzgred je najbrojnija sorta idiota koji kvantitetom preplavljuje sve ostale vrste. Kad metamorfiraju, tad mrakovi padaju i sjaje se samo oštrice.
E pa dragi moji ćutači, obečavači i kolege brbljači, drago mi je da sam bar malom broju vas uspio da objasnim istoriju koja se okreće. Moja namjera je doduše bila samo jedna, a to je da se bar malo ubrza proces metamorfoze kako bi se što prije i završilo, jer kad bolest ignorišeš onda kasniji zahvat postaje bolniji i proces ozdravljenja duži. Pošto mi uvijek nešto zajebemo, mislim da će biti baš onako kako je najbolnije i najgore.