Piše: Ljiljana Zovko
Biti drugačiji u svoj svojoj istosti, hodati koracima od nemira, kriti se od znatiželjnih pogleda uniformiranih u šablonsko moranje.
Biti isti duboko u sebi, dok te oči nijeme od čuđenja iznova vraćaju u okvire. Tamo gdje misle da pripadaš. Tamo na mjesto gdje su sasvim obične stvari za nekoga zabranjene. Samo za privilegirane, ne za tebe.
Biti sam u svom jebenom svijetu, koji su za tebe otkrojili oni što crtaju granice. Što crtaju mogućnosti.
Isakati iz vlastite kože, uz vrisak: Hej, tu sam..Vidi me.
A ne vide te i ne čuju.
Ovo je samo dijelić razmišljanja svih koji nisu uniformirani u kalupe pripadnosti.
A kalupa je puno.
Danas se obilježava međunarodni dan osoba s invaliditetom.
Svi drugačiji imaju neke tamo svoje dane.
Dane kad se napiše prigodni tekst, održi nekakav seminar.
Na Dnevniku prikaže djevojčica u invalidskim kolicima, onako nasmijana, s kikicama..Da se rastopiš.
I zaboraviš uz najavu Big Brother-a.
Oni najčešće šute.. Nemoćni da probiju granice, zidove. Jer su zidovi tvrdi.
Zidovi satkani od predrasuda. A, u životu, ništa nije tako postojano kao predrasude.
Kakve predrasude nosiš ti, on, ona, stranac u haustoru, trgovkinja u dućanu, odgajatelj u vrtiću, učiteljica u školi spram drugačijih, konkretno spram osoba s invaliditetom?
Što znaš o njihovom životu osim da se smješkaju na nekom koncertu, povodom dana osoba s invaliditetom, jednom godišnje?
Što si se potrudio, do vraga, saznati?
Vrlo malo, je li tako?
A..Znaš li ti? Znaš li da se u zemlji članici EU, svakodnevno, sustavno krše osnovna ljudska prava.
Znaš li?
Znaš li, iako je obrazovanje pravo i obveza, da se to ne odnosi na sve?
Znaš li koliko se djece ne školuje i ostaje u “sigurnosti” doma, jer su ih svugdje odbili iako imaju rješenje o školovanju?
Znaš li koliko se ovih dana takvih roditelja javilo Udruzi Sjena, s pričama od kojih ti se zaledi svaka kap krvi u tijelu. Od kojih, iako si svašta vidio i čuo u životu, grlo steže od jecaja i krika.
Znaš li koliko djece svakodnevno biva smješteno u institucije?
Jer obitelji nije pružena nikakva potpora.
Znaš li kako je ostaviti dijete u instituciji?
To ti je, dragi moj, kao da ti netko čupa oči, reže uši, probada srce mačem, a ti govoriš: “da, još molim, zaslužila sam…”
Jer ne znam biti majka. Jer ne mogu.
Jer mi treba tvoja pomoć. Jer sam nemoćna od barikada. I ostavljam sve svoje u toj instituciji. Ostavljam sebe. Bez suza.
Jer suze su se davno zaledile na mome licu.
I hodaš. I živiš, a ne dišeš. Ne pokazuješ.
Jer slabost je privilegij dokoličara.
Znaš li ti, kako je gledati svoje dijete u vrtiću ako ga uopće prime tamo, voljom dobre odgajateljice, a ne zakonskim pravom, odbačeno, dok curice ukalupirane u Frozen suknjice izvode predstavu za Sv. Nikolu.
Znaš li ti, da postoji granica boli koju ljudski razum ne može ni pojmiti, a kamoli izdržati?
One izdrže.
Znaš li..?
Vidiš, ja znam.
Znam za borbu.
Znam za ljubav.
Znam kako je teško gledati svoje dijete, koje je zadovoljno i mrvicama sa stola raskalašene civilizacije.
Ja znam za majke. One majke, umornih lica koje kucaju na bezbroj vrata.
Koje lupaju.
Vrište.
Da ih se čuje. Da ne budu samo nijema i bolna statistika drugačijih u registru nekoga ministarstva.
Ja znam za sreću. Onu sreću kada se smiluje jebeni predstojnik stanara pa napravi pristup zgradi za invalidska kolica.
Te male staze sreće i najdublje tuge nitko ne primjećuje.
Ja im se nasmiješim. Svako jutro. Kao posjetniku na borbu.
Jer znam, za svaku se trebalo izboriti.
Krvnički.
Ja znam za sreću, beskrajnu sreću svakoga novoga jutra, svake nove borbe. Svake sitne pobjede.
Jer one su me tome naučile.
Majke…
Ja znam za nadu…
Nadu da ćeš i ti pokušati znati.