Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih
džaba bilo sata i salaša
džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih
džaba bilo karuca, čilaša
kada nisam s onom koju volem
kada nisam s onom koju volem…
I razli se vrisak iz tisuća grla prepune zagrebačke Arene, uz Đoletove stihove koji kao biseri i čarobna prašina obrisaše vrijeme, granice, ratove.
Obrisa Đole sve naše predrasude, sve naše grijehe, sve naše strahove. Sve zabranjene ljubavi, nacije, okove.
„Možda ljubav ne pobeđuje – ali je nepobediva.“
U svojim tekstovima , koji su lišeni vremena, Balaševićeva tema je uvijek ljubav. Kako je lako voljeti i kako je teško pobijediti sam sebe.
Više se i ne sjećam kada sam zavoljela Balaševića, valjda sam se rodila s njegovim pjesmama. I kako to obično paradoksalno biva, nikada ga nisam gledala u živo. Do sinoć.
Rasla sam uz Vasu Ladačkog, rasla sam uz stihove Džonija Šulića i Balaša.
Azru sam slušala kao klinka na nekom koncertu. Znam da sam natapirala kosu, obukla crnu kožnu jaknu i pravila se odrasla. Ali sam upijala svaki stih. Prošlo je od taga puno vremena i sinoć sam se osjetila baš kao ona klinka, samo ovaj put nije mi bilo bitno kako mi lagano spada šminka od zamagljenih očiju, kako mi glas zvuči k'o tisuću raštimanih violina dok se derem..Ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio…jer sve ću da vas polomim, okanite se njih…..
Većina novinskih stupaca danas vrište o Đoletovom oproštaju s Banjalukom.
Da, istina, reče Đole:…nikad više…
Ali…Šteta što ne mogu pobojati slova emocijama s kojima je to izrekao.
Da ti se krv sledi od bola To ti je isto kao da se opraštaš s najvećom ljubavi, ranjen, a još voliš.
A znaš da nema dalje, da ljubav možda ne pobjeđuje, ali je ne možeš pobijediti.
O, dobra noć Banja Luko!
Ne, ne dolazim,
samo prolazim.
Nismo se videli dugo.
Na drugom kraju Zagreba, u isto vrijeme održavao se tradicionalni božićni koncert.
Nema šta, lijepo je to, ali nemojte mi zamjeriti ja ne bih dala pola stiha bilo koje Balaševe pjesme za cijeli Bozanićev monolog o miru i ljubavi.
Jer Đoletova ljubav nije isključiva, nije samo za odabrane, ona tinja u nama, on je budi. Šteta što splasne kad ljudi napuste Arenu i okrenu taj ringišpil u svojoj glavi u krivom smjeru. Ali vrijedi jedna noć.
K'o mala božićna liturgija.
Sad bi moja mater rekla: Ja ne znam ni kud’ sam pošla, nit’ kud’ sam došla. Tako i ja.
Jer ovaj tekst je trebao sasvim drugačije izgledati.
Na koncert sam došla s djevojčicom s cerebralnom paralizom, zove se Selina i glavni je lik polovice mojih tekstova.
I sad bi se trebala lafo pohvaliti kako sam fina, humana i velika aktivistica. Kukumakat, što doduše često, nenamjerno i radim.
O predrasudama, aktivizmu, borbi s vjetrenjačama, borbi za prava osoba s invaliditetom.
Kako sam ja nju izvela i svima čitati bukvicu da to bar jednom godišnje urade. I uzet nagradu na Konkursu.
Zajebi, jer to nije istina.
Selina je mene izvela, darovala mi koncert života.
Trgla me iz patetičnih plačkotina tipa: Što sam daleko od roditelja za Božić, što sunce izlazi, što zalazi, što laste sele na jug..blabla.
Naučila me je sinoć Sele i uvijek će kako se slavi život.
Kako se pleše i kad noge nepomično stoje prikovane za kolica. Kako osmijeh, njen osmijeh živi svaki Đoletov stih.
Selina ne hoda, ali u njenim prelijepim nogama se krije Čardaš.
Baš onaj, iz Balaševe pjesme.
Hej pusti kose pune polena
hajde baš u inat babarogama
Hopla! Digni suknju iznad kolena
znam da kriješ čardaš
u tim lepim nogama….