Skoro da nema dana da se ne sjetim tamnih vremena u našoj zemlji, da me ne prođe jeza i strah i prokleti osjećaj iščekivanja da se dogodi ponovo….
Ne mogu reći da me gad previše oštetio.
To što sam materijalno izgubila nije vrijedno, živi su mi otac, majka, sestra…
Samo sam njega izgubila, taj bol držim, kamen u grudima i nikad ga neću isplakati.
I proklinjem sve što se desilo!
I pljujem na ovu zemlju i one za koje se on, dječarac borio i otišao, a oni su ostali da nas ugnjetavaju i da me stalno podsjećaju na to zašto mrzim toliko zemlju koju volim i zašto mrzim narod koji volim.
Nema ni jednog dvadesettrogodišnjaka koji bi kao moj otac otišao u rat da se bori za zemlju u koju vjeruje, nema ni jednog četrdesetgodišnjaka koji bi uprkos dušmanima pravio treću kuću nakon što su mu dvije porušene, nema majke koja bi hrabro izdržala bol svaki put kada joj jave da joj je sin poginuo …
A ja se i dalje bojim i samo čekam da dođe taj dan ponovo da počnu grmjeti granate iznad naših glava, jer znam da nas u ovoj zemlji ništa drugo ne očekuje, a oni koji se sada busaju u prsa da spašavaju svoj narod skupiće svoje prnje i prvi odjuriti preko grane u neka bolja vremena.
Mi ćemo ostati, da po ko zna koji put izgubimo sve ono što više nemamo…
Nikad neću biti hrabra kao moja mati…