Juče je obilježena 21 godina od svirepog ubistva 33 mještana Grabovice. Najmlađa žrtva je tek napunila četiri godine. Zvala se Mladenka. Danas bi, eto, imala 25 godina. Bila bi dovoljno mlada da osvoji svijet, dovoljno odrasla da bude žena. Majka. Djevojka iz komšiluka ili žena od karijere… Kako god, bila bi posebna. Jedna jedina. Nikada više niko neće biti ona. A ona nije dobila priliku živjeti svoj život. Ostala je djevojčica. Ubili su joj majku, oca, baku i djeda, pa ni nju, tako malecku, nišu poštedjeli.
Njen ubica ima ime. Zove se Enes Šakrak. On je ubio i Mladenkinu majku, Ljubicu. Ubio ih je zajedno, iz neposredne blizine, kao stoku… A bile su majka i kći… Ne znam šta je bilo u Esadovoj glavi kada je odlučio pucati u ženu i dijete. Znam da je priznao zločin, ali nigdje nisam pročitao kako je mogao izvršiti takvu naredbu.
Nema opravdanja za njegov zločin i boli činjenica da je za takvo ubistvo Esad dobio svega 10 godina zatvora. Boli još i više činjenica da njegov zapovjednik, Nihad Vlahovljak, onaj koji mu je naredio da ubije Mladenku i Ljubicu, uživa razne pogodnosti u zeničkom zatvoru pa je tako, prema pisanju Slobodne Bosne, prošlo ljeto pušten kući na čak dva mjeseca. Ono što ipak boli najviše jeste činjenica da najodgovorniji nisu osuđeni, da nije utvrđena komandna odgovornost, da se nikada nije saznalo ko je ubio preostale mještane Grabovice, a kamoli da su isti privedeni pravdi.
Možda još i bitnije od sudske pravde jeste stanje uma naših ljudi, društvena svijest o odgovornosti pripadnika iz reda vlastitog naroda, priznanje samom sebi da i neko nama blizak po naciji ili vjeri može biti zvijer u ljudskom obliku.
Mladenkin život vrijedi jednako kao ugašeni život tek rođene djevojčice Fatime iz Srebrenice ili sarajevskih djevojčica Nataše i Milice čije su tek započete živote prekinuli snajperski hitci.
Njihove ubice iste su zvijeri.
Dok Bošnjaci ne osude zločince iz reda svog naroda, dok Srbi ne osude srpske zločine, a Hrvati hrvatske, mi nismo i ne možemo biti zdravo društvo.
Ima li išta tužnije od euforičnog klicanja mase osuđenim ratnim zločincima kao što su Dario Kordić, Momčilo Krajišnik ili Rasim Delić? Zar nekome zločinac uistinu može biti drag zato što je „njegov“?
Ne bi li Bošnjaku najmrži trebao biti bošnjački zločinac, Hrvatu hrvatski, a Srbinu srpski? Ne bi li to bilo logično i, nekako, ljudski?
Na kraju krajeva, zar postoji razlika među zločincima i njihovim zločinima? Razlika postoji samo u broju zločina, ali jedan ili milion zločina, nebitno, zločin je zločin. Onaj koji oduzme jedan nevini ljudski život, isti je kao onaj koji ih oduzme stotine.
Roditelji se odreknu djeteta kada saznaju da je ubica, a naši narodi, eto, ne mogu se odreći svojih zločinaca… Naši političari nemaju snage prozivati zločinace iz reda vlastitog naroda, već prst uvijek upiru ka drugome. Zemlja smo grobova, neznanih junaka i slavljenih zločinaca…
Dokad? Dok narod ne kaže da je dosta. Dok Bošnjaci ne počnu forsirati da se otkriju zločnici nad preostalima pobijenima u Grabovici, dok Srbi ne priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid, dok se Hrvati javno ne odreknu Darija Kordića… Dok ne ozdravimo… A ozdravit ćemo, jebemu. Od bolesti se ili umire ili je preboliš. A Bosna i Hercegovina neće umrijeti!