Da li biste ostali u braku u kojem partner očekuje da se svakodnevno skrušeno izvinjavate i svakom svojom kretnjom odajete pokajanje? Ni ja.
Kako onda očekivati od jednog naroda da želi ostati u državoličećoj tvorevini u kojoj mu je svakodnevno izvinjavanje i iskupljivanje jedini očekivani gest?
Da se izjasnim odmah na početku – sasvim mi je svejedno kome pripadam, jer ne nosim ni najmanju zaslugu za pripadnost ovom ili onom. Narodu, naciji, etnicitetu, rasi… Suludo je uopšte razvijati ponos (ili sram) za nešto na šta nisi imao ni procenat uticaja i kao svjestan i donekle obrazovan čovjek pronalaziti u tome ikakav smisao, ali to je već neka druga tema.
Ja ne želim da sam građanin drugog reda. Ja ne želim da mi je svaki dan žao. I da ne osjećam očekivanje, ne bih ni pisala ovo.
Ako izuzmemo političare i multietničke sredine, malo je ljudi koji se bez potrebe dobrovoljno i samoinicijativno gotovo svakodnevno susreću, komuniciraju, rade i druže sa ‘drugima’ i ‘trećima’ u ovoj državi iliti ‘ostalima’. I tako godinama. Ja da. Onda bih voljela i da podijelim svoje osjećanje povodom toga. Većinu vremena ne osjećam ništa. Upravo tako, ni na jednom ručku, radinici, putovanju, kafi nije bilo nas i njih, ovih i onih, bili su samo ljudi.
To mi nije bilo dovoljno, išla sam među one koji se sjećaju. Ni sa njima nisam osjećala ništa sve dok se nije počelo pričati o sjećanju. Nisam sigurna da je sjećanje uopšte dobro. Ili je i to moje mišljenje proizvod srpskog jugoslovenskog odgoja zataškavanih priča. To ne znam, ali znam da ta vrsta ‘njih’ ima sasvim suprotan stav o svemu. Znam da, ne samo da se sjećaju, nego ne prođe ni jedan slajd života da to sjećanje u njega ne ugrade. Ne prođe ni jedna rečenica na čijim se marginama ne vidi da je neko stradao i još više – da je neko za to kriv. A ja valjda trebam da se izvinjavam svaki put, jer sam u suprotnom monstrum. Tako izgleda, pretpostavljam, ta individualna odgovornost zločinaca proteklog rata.
Meni je dosta, meni je zaista dosta.
Poslednje što želim je da RS političari na svako pitanje ‘gdje nam je posao’, ‘gdje nam je obrazovanje’, ‘gdje nam je život’ odgovaraju referendumom. Takođe, ne želim da živim u getu, makar ga ostali zvali ‘naš geto’. Ali kako očekivati da iko bude sretan u braku u kojem svaki dan vidno ispašta za neku nečiju prošlost?
Zaista, Srbi nisu lametovali nad Drugim svjetskim ratom. Ne kažem da je to ispravno, ali je lakše. Zaista, neki Bošnjaci se svaki dan svakim kanalom potrude da se osjećamo kolektivno okrivljenima. Ne kažem da je pogrešno, ali se savršeno kosi sa proklamovanjem zajednice kakvu poznajemo – BiH. Ne kažem ni da treba neko da ućuti zarad bratstva i jedinstva, ali kažem da mi se to čini kao prikladan način. A možda je sve od ‘45. bila duboko ukorijenjena greška kojoj niko ne može da se odupre još uvijek.
Znam samo da sve to ne ide zajedno – iskopavanje starih rana sa pomirenjem, iskopavanje još starijih rana sa pokušajem ućutkavanja onih koji se sjećaju ovih, primoravanje na jedinstvo i ćutanje nekad, primoravanje na jedinstvo i slušanje sad… Neće na dobro.
Naposlijetku, zašto bi iko normalan ostao u jedinstvu sa ‘agresorom’?
Dakle, samo se onako ja nešto pitam…