Fudbalski savez Jugoslavije je posebna priča. Pored silnih namještanja u jugoslavenskoj ligi, ta nogometna kuća je ostala neokrznuta, upravo zahvaljujući reprezentaciji. I pored pokušaja hapšenja, nekada sjajnih, a danas samo nogometnih radnika, kao što su Miljan M., Ištvan Merde ili Steruli Aliu, niko nije uspio nauditi odličnoj atmosferi koja vlada među našim momcima, željnih dokazivanja i igre. Fudbalski čarobnjaci, koji igraju za naše najjače klubove, a neki i u ostalim dijelovima Evrope, uvijek će nam ponuditi koji potez više i igrom podsjetiti na svoje, takođe sjajne prethodnike iz 1990., pa i one iz 1998.[1] koji nekim slučajem ipak nisu uspjeli osigurati zlato nikada dosad. Uvijek je to bila Argentina ili Brazil, pa čak i Francuska, koja nam sada nije nikakav poseban rival.
Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi su u punom jeku. Naša reprezentacija stoji prilično dobro u grupi „B“, gdje su joj protivnici Francuska, Škotska, Island, Vels i Andora. Kući smo odigrali blijedih 1:1 sa Islandom, zatim pobijedili Francusku i Škotsku, dok u gostima imamo puni učinak, od tri pobjede iz tri meča, protiv Velsa, Islanda i Andore. Na tabeli, četiri utakmice prije kraja, vodimo sa ubjedljivih šesnaest bodova, a iza nas je Škotska sa dvanaest, ali sa utakmicom više. Selektor Ivica Osim ni sa tim učinkom nije previše zadovoljan. Stari dobri ters[2]će uvijek naći manu našoj igri, pa i onda kada Džeko daje peti gol Francuzima, ili kad Handanović brani penal Riberyju. Naredna utakmica je u septembru, protiv Andore na zagrebačkom Maksimiru, a onda putujemo u Lyon, gdje će se Francuzi boriti za drugo mjesto. Zli jezici već govore kako ćemo namjerno igrati u najjačem sastavu protiv Francuza, kako bismo eventualnom pobjedom otvorili put čak i Islandu da se uključi u borbu za odlazak u Južnu Afriku. Island nam je, odnedavno, prijateljska zemlja i usto je nova članica Pokreta nesvrstanih, pa se sva priča svodi na politiku. Neću i ne mogu da vjerujem u to, budući da na klupi imamo Štrausa s Grbavice, a u napadu Ibrahimovića, Džeku, Pandeva, Ibiševića i Vučinića. U odbrani igraju Ćorluka, Papac, Ivanović, Kirm, Vidić i Subotić, a u srednjem redu Stanković, Jovanović, Misimović, Modrić, Pjanić, Salihović, Krasić i Cana. Golmani su Handanovič, Stojković i Hasagić. Hasagićev brat Adnan, inače vrhunski tuzlanski kardiolog, je doktor naše reprezentacije. Iako nije klasični sportski medicinski radnik, otkako je ovaj čovjek tu, povrede nas zaobilaze u širokom luku. Kako smiješno zvuči kad kažem «povrede NAS zaobilaze», kao da i mi, obični smrtnici, igramo za tu fenomenalnu ekipu.
Fidan i ja idemo u Zagreb, na slijedeću utakmicu. Iako je protivnik slaba ekipa Andore, u Zagrebu će se tada održavati sajam farmacije, pa će utakmica biti usput. Fidan je, inače, bivši kosovski student koji je godinama živio kod nas. Danas je ugledan doktor, a jedan od najznačajnijih njegovih profesora je upravo gore spomenuti dr. Hasagić. Vrlo je vjerovatno da će Fidan završiti upravo na specijalizaciji iz kardiologije, budući da su tokom studija i kasnijeg staža njih dvojica postali veoma dobri prijatelji. Doktor Hasagić nam uvijek obezbijedi i ulaznice za utakmicu, a nas dvojica, kao prava jugoslavenska krema, ulazimo u svečane lože.
Fidan je potekao iz siromašne porodice, ali su njegovi, mukotrpnim radom uspijevali školovati dva sina, sve vrijeme raditi i napraviti im kuću, te dva stana. Kasnije im je spočitavano da krše pravila socijalizma, ali kad je uveden privatni sektor u Jugoslaviji, sve sumnje su otklonjene, pošto je porodica Ismajli sve to stekla, kako bi oni voljeli reći, «sa svojih deset prstiju».
Zli jezici su pogotovo bili prisutni i prije procvata ove lijepe zemlje, pa se znalo desiti da komšija potvori komšiju za neko nelegalno djelo (iako to nikome nije išlo u prilog), pa onda ovaj odleži koji mjesec na Golom Otoku. Takvi su se po pravilu vraćali potpuno preispitani. Danas toga nema, i dobro je da nema. Iako lično poštujem socijalističke principe, takvi su nam se nekad i kao bumerang vraćali u vidu Šešelja, Karadžića, Miloševića, Tuđmana, Abdića i sličnih. Zbog njih su ludnice morale širiti kapacitete, a jedno vrijeme smo bili i zemlja s najviše poremećenih ljudi u Evropi. Danas smo zemlja sa najvišim procentom visokoobrazovanih ljudi. Od dvadeset šest miliona stanovnika, cijelih 30% ima barem višu školu. Iako nisam bio za masovnu proizvodnju mozgova, naši ljudi su danas najtraženiji kadrovi u svijetu i samim čudom ih uspijevamo zadržati u Jugoslaviji. Takvi genijalci, nažalost, ne zarađuju kao fudbaleri s početka priče. Prosječna plata jednog univerzitetskog profesora je jedva 7.000 dinara, dok fudbaler toliko dobije za samo jednu nedjelju. Doduše, u gradu gdje naši profesori često predaju kao gostujući stručnjaci, u Amsterdamu[3], plate su oko 4.000 eura, što je tri i po puta manje.
[1] 1998. godine Jugoslavija je osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu, održanom u Francuskoj. Trener je tada bio legendarni Ćiro Blažević, koji danas trenira beogradsku Crvenu Zvezdu.
[2]Ters je neko ko pati od zubobolje, iako nema nijednog zuba. To je nekako najbliži opis osobe koja je ters. Često se može reći da je to zakeralo, osoba kojoj sve smeta, koja uvijek nađe neku manu i kojoj nikad niko ne valja. Ponekad ters može biti i pozitivna osoba, koja često mnogo priča, a u suštini je dobra, pa se riječ ters koristi i u pozitivnom kontekstu.
[3]Amsterdamski univerzitet je partnerska institucija našim najvećim univerzitetima, u Sarajevu, Ljubljani, Skopju, Zagrebu i Beogradu. Još davne 1988. godine je osnovana zaklada koja će plaćati studentima boravak i studij u Amsterdamu, odnosno u našim gradovima, gdje su masovno dolazili Holanđani. Otad se primjenjuje recipročni sistem, pa se razmjenjuju i profesori.
