Svako jutro se, poput scene u filmu The Truman Show, ponavljalo isto. I. D. Ispio bi dvije šolje kafe i popušio šest cigareta poslije polu-prospavane noći. Tri cigarete po šoljici kafe postala je jutarnja norma. A onda bi pogledao na sat i duboko bi uzdahnuo.
Sama pomisao na posao bila mu je krajnje stresna. Kafa, cigarete i stres predstavljali su idealne uslove, odličnu podlogu, za ulcus ventriculi ili što bi se narodski reklo čir na želucu.
Sjeća se kako je sve izgledalo tako lijepo nakon završenog školovanja, oženio se djevojkom s kojom se dugo zabavljao, uskoro postao ponosni otac dvije djevojčice, tatine ljubimice.
A onda je Svijet počeo da se urušava, da se osipa na sve strane. Prvo je supruga,dok je bila trudna sa drugim djetetom, ostala bez posla a potom je i on završio na birou nakon što je firma propala, tačnije “rekonstruisana“ i podijeljenja na nekoliko manjih jedinica. Ni za jednu, uspostaviće se, nije bio dovoljno dobar.
Nakon šest mjeseci traženja posla redovnim putem i nebrojenih odbijenica počeo je da očajava. Njegovi i njeni roditelji su pomagali koliko god su mogli i koliko je to bilo u njihovoj moći ali sve što ima svoj početak ima i svoj kraj.
Diploma sa prestižnog univerziteta, odličan student, uzoran suprug i otac nisu bile dovoljne preporuke ni za poslove za koje je bio uveliko prekvalifikovan, prihvatio bi on bilo šta, ego nije bio problem, samo da ne sjedi besposlen kod kuće.
Jedini izlaz i kraj svih njegovih problema je zapravo bio poprilično jednostavan. Trebao je samo da se učlani. U vladajuću stranku. Ona je, bivajući u velikom deficitu za istim, vapila za sposobnim i obrazovanim mladim ljudima i nije se libila da ih bezecuje obećavajući kule i gradove zauzvrat. Direktno mu je to nekoliko puta rečeno prije otkaza. Donesi člansku i mjesto je tvoje.
Kako da to uradi ? Nikad nije imao afiniteta prema politici a naročito prema ovoj današnjoj. Njegov dignitet je bio u pitanje. Kako da pogazi sve ono što je godinama gradio, u šta je vjerovao? Kako da se prikloni nečemu tako degutantnom. Kako da bude ono što nije on.
Morao je. Zbog djece. Zbog žene. Zbog roditelja. Zbog okoline, šta će svijet reći, već su ga počeli podozrivo gledati onako nezaposlenog, počele kružiti i neke odvratne glasine po komšiluku.
Prelomio je nakon dugo razmišljanja i učlanio se pored činjenica da je izmedju njega i njegove nove stranke postojao antagonizam ogromnih razmjera. Posao je dobio odmah, idući ponedeljak. Lijepa kancelarija, lagan posao, odlična plata, čak i službeno vozilo. Nije prošlo ni dva mjeseca a zaposlenje je dobila i supruga. Nakon što se i ona , naravno, učlanila.
Dakle, postali su članovi. Ne baš ambiciozni. Ne da nisu mogli, bili su za deset kopalja obrazovaniji i sposobniji od ostalih, ali sama pomisao da napreduju samo zato što su članovi bez obzira na znanje i struku tjerala ih je na povraćanje.
Sam pomen imena predsjednika stranke i gledanje njegove pojave na svakom uglu, na svakom zidu, na svakom koraku takorekuć, izazivala je mučninu u želucu.
Svi ti nesposobni ministri, vlasnici lažnih diploma, sav taj buljuk bezobraznika i primitivaca vedrili su i oblačili državom kako bi im se prohtjelo. U početku su sa nevjericom gledali kako se najbezočnije krše svi kodeksi kulturnog ponašanja, kako se kidiše na neistomišljenike, kako se svaku veče tupi jedno te isto. Kako se fabrikuju laži ko na pokretnoj traci.
A narod to sve lijepo guta, što veća laž to lakše prolazi. Kome će vjerovati puk ako neće vlastima ? Reklo sinoć na dnevniku.
Razne afere, seksualni skandali, kradje, pronevjere, neosnovane uvrede svakoga ko ne misli isto, bili su samo dio liste koji je bio na repertoaru njihovih stranačkih kolega.
Sve je to još nekako moglo i da prodje, bar pod izlikom Finis sanctificat media, da cilj (normalan, čovjeku dostojan život) opravdava sredstvo (učlanjenje u stranku), da to rade zbog djece, da njima bude bolje. Sve dok ne dodju izbori. Sve dok ne budu dovedeni pred svršen čin.
Zaokruživanje raznih seksualnih manijaka, nositelja lažnih diploma, nesposobnih ništarija, ološa, sve te bulumente okupljene sa koca i konopca pod isti slogan, istu skraćenicu, isti logo, tovarilo je još veće breme na njihova krhka pleća.
Sve bi se to možda moglo i izbjeći neizlaženjem na izbore, ili zaokruživanjem nekog drugog, manje lošeg, kandidata ili stranke. Barem bi savjest bila za nijansu čistija. Ali mehanizam vlasti ništa nije prepuštao slučaju. Vladajući svim i svačim, pa tako i slobodnom voljom svakog pojedinca, pažljivo su prebrojavali glasove i pomno pratili da li su svi članovi ispunili svoju kako gradjansku, tako i stranačku dužnost. Ništa nije moglo promaći šapi velikog brata.
Neki prijatelji, sretnici koji su našli posao bez učlanjenja, su shvatali situaciju u koju je upao ovaj bračni par, ali mnogi drugi nisu. Sa podozrenjem su ih gledali pričajući okolo kako su prodali dušu djavolu, prodali ideale za radno mjesto.
Ovi prvi, koji su shvatali situaciju, su ih pozivali da se i dalje druže medjutim nije išlo. Nisu mogli smoći snage da ih pogledaju u oči. Vremenom se širok dijapazon prijatelja, prvo opasno suzio a potom, ugasio.
Sa svojim prijateljima nisu mogli od stida a sa novim, ovima iz stranke, nisu mogli od sramote.
Stalna nervoza prouzrokavana članstvom u stranci koju su mrzili svim svojim bićem prelila se u porodične svadje. Sve češće su su prepirali, prebacivali jedno drugom, oko nebitnih sitnica, oko ničega.
Djeca su počela da ispaštaju, odrazilo se to na njih, popustile su u školi, postale tihe, pojavila se i aneksioznost.
Gdje je izlaz iz ove situacije ? Alkohol, lake droge, teške droge ? Odbacivanje morala i etike i priklanjanje većini, onim najbučnijim, rulji ? Filozofija Palanke.
Inostranstvo? Da li je egzil stvarno jedino moguće rješenje iz ove situacije. Amerika, Kanada, Australija. Što dalje, to bolje.
Kakva je to solucija ? Za zapadne useljeničke zemlje premija, za mlade obrazovane parove obećavajuća, za matičnu državu katastrofa sa nesagledivim posljedicama.
