Prođe mnogo godina dok čovjek sretne sebe. Slučajno. Na ulici. Licem u lice. Gledaš u nevjerici. Otkud ja tu. Da te ne zbunjujem, pazi. Svako je ostavio svoj život u prvoj ljubavi. Preciznije, dio njega. Kakva god da je bila, bila je prva. Tamo daješ sebe više nego ikada. Ne mislim da se ljubav troši. Osim kada se razočaraš toliko puta da zavežeš emocije konopcem realnosti za stub bezosjećajnosti. Vremenom izumru, jedna po jedna. Poslije ti bude žao, kad vidiš na drugim ljudima sve ono što si imao. I ubio. Magičan osmijeh, spontan. Crvenilo na obrazima i stid u pogledu. Kad smo već kod stida. Vjeruj mi, to je najbolji znak da je nekome stalo do tebe. Ne gleda te ravno u zjenice oka, nego u vrat. Rame. Tamo gdje želi da spava. Stid ga da prizna. Mada to želi više od svega. Ako ti kaže, može izgubiti malaksale želje. Utopiće se u čežnji a ti nećeš ni znati. Lomiš se i priđeš. Sve krene tu. Kada skupiš hrabrost da priđeš. Počne početak ili kraj. Zabrinuto “ćao” i iščekivanja. Konverzacija na pomolu. Jedeš iznutra demone slabosti. I onda odgovor. “Ćao” ja sam taj i taj. Znala si kako se zove. Ali nekako ti slađe kada to on izusti. Na magični način pomijeranja usana. Promišljaš se kako bi bilo lijepo, da padne ogromna zavjesa, kao u predstavi, da niko ne vidi kako te poljubi. Dijagnoza ludosti. U suštini to i jeste prva ljubav. Ludost. Ludo savršena. Zagaziš do pojasa u more snova i brojiš valove uzdaha. U zagrljaju sa njim. Bježiš iz škole, problema, nebitnih ljudi. O, Bože, koliko mi nedostaju ta bježanja. Bijeg sporim koracima. Ruka u ruci, park, sreća. Maraton beskonačnosti. Iživljavaš se hemijskom olovkom po klupici, smješkaš se, urezuješ njegovo ime. A on gleda kao da mu gradiš spomenik. Svjesna sam da je to možda i najveća građevina koju sam napravio u životarenju od danas do sutra.